Krajem lipnja i početkom srpnja u četiri dana razlike na dvije različite lokacije praizvedena su dva različita i slična djela na temu Kralja Tomislava: u subotu, 28. lipnja u Tomislavgradu (BiH) glazbeno-scenska legenda Krunidba kralja Tomislava Darka Domitrovića, a u srijedu nakon toga, 2. srpnja u Zagrebu oratorij Anno Domini 925 Kralj Tomislav Mateja Meštrovića. Nastanak ta dva djela u završnici sezone bio je potaknut činjenicom da se u ovoj godini obilježava 1100. obljetnica krunidbe prvog hrvatskog kralja, Tomislava, koja se, prema legendi, odvila upravo u blizini Tomislavgrada, na Duvanjskom polju. U oba slučaja skladateljskog posla su se prihvatili slični profili umjetnika: pijanisti koji pišu glazbu, nemaju završen formalni studij kompozicije već su studirali klavir i stoga su prepušteni nesputanom kreiranju glazbe, oslanjajući se isključivo na vlastitu sviračku muzikalnost na radost šire publike. U oba slučaja u orkestralni je korpus, ne slučajno, uklopljen klavir solističkih pretenzija. Publika je oba pedesetominutna djela prihvatila objeručke, uživajući u pitkoj glazbi i priči o životu prvog hrvatskog kralja, sročenoj na hrvatske i latinske tekstove.
Domjanić svoju Krunidbu kralja Tomislava ciljano nije htio nazvati oratorijem jer je od početka zamišljao scensko uprizorenje, u stvari režirano crkveno prikazanje u prostoru Bazilike sv. Nikole Tavelića čiji je kamen temeljac postavljen 1925. u povodu obilježavanja tisućljeća hrvatskog kraljevstva bez kontinuiteta. Libreto je napisao naizvođeniji hrvatski dramatičar Miro Gavran s velikim iskustvom pisanja tekstova za glazbenoscenska djela, još od opere Kraljevi i konjušari Sanje Drakulić praizvedene u Osijeku u sklopu MBZ-a 2011. Tekst je vrlo jasan i pitak, kombinira govorene (recitacije) i pjevane dijelove (zborovi, arije i dueti) te je skladno uklopljen u glazbenu naraciju. Od Prologa s bitkom do završne Krunidbe pratimo dvanaest prizora iz zamišljenog života Kralja Tomislava o kojemu u oskudnim povijesnim izvorima realno svjedoče tek jedna rečenica i fragmenti. Domitrović se oslanja na vlastiti talent stvaranja pjevnih melodija i ambijentalnih harmonija, dok orkestraciju povjerava dirigentu Igoru Tatareviću, što je u svijetu filmske glazbe i mjuzikla, na koje se ovaj skladatelj uvelike stilski oslanja, uobičajena praksa. U klasični je orkestar uz spomenuti klavir uklopljena i klavijatura na kojoj se čuju čas orgulje, čas harfa, čas čelesta ili pak neki nedefinirani zvučni efekti. U jednom trenu, izvođački korpus zašuti, kako bi se izvana začula i autentična zvona bazilike kao sastavni dio partiture, što u dramaturgiji djela stvara mistični trenutak primirja nakon uvodnih bitki. U izvedbi su sudjelovali mostarski ansambli, novoosnovani Zbor Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Simfonijski orkestar Mostar uz goste iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i ostalih dijelova BiH. Mostarski HNK preuzeo je na sebe izvršnu produkciju događaja, s obzirom na to da ima pretenziju jednoga dana u svojem novom prostoru koji je u izgradnji izvoditi i opere (zasad je tamo samo dramski ansambl), pa njegov intendant Ivan Vukoja planira za operne izvedbe angažirati upravo taj orkestar, dostupan u gradu. Zasad ima samo zbor koji priređuje zborske koncerte, a koji je u Domitrovićevoj legendi zvučao svježe, uigrano i nadahnuto. Čine ga mladi ljudi, mahom amaterski pjevači velikih potencijala koje odabire i priprema Katja Krolo Šarac. Orkestracija je znalački napravljena, dramaturški razrađena od komornih do skupnih bombastičnih dijelova u djelu prepunom emotivnih i zvučnih vrhunaca. Akustičke je probleme crkvenog prostora uspješno rješavao diskretni razglas koji je isticao svaku važnu dionicu partiture. Pripovjedni je tekst povjeren četirima naratorima – glumcima mostarskoga HNK-a: Nikolina Marić, Mirela Kordić, Robert Pehar i Ivo Krešić. Pokretač radnje je zbor-narod kao najvažnija uloga u djelu, dok su utjelovljenja njegovih težnji, emocija i vrijednosti troje solističkih likova – povijesni Kralj Tomislav, njegova fiktivna supruga Jelena (jasna paralela s kćeri Nikole Šubića Zrinskoga u Zajčevoj operi N. Š. Zrinjski) i opet povijesni lik, ali izdvojen iz nekog drugog vremena, Biskup Grgur. Za njih je angažirano troje vrsnih opernih solista iz zagrebačkoga HNK-a (tenor Roko Radovan u ulozi Tomislava, sopranistica Josipa Bilić kao Jelena, te bas Siniša Štork kao Biskup) koji su se iskazali čistim glasovima lijepog tembra i pjevački spretno svladali Domitrovićev popularni glazbeni stil. Redatelj Robert Raponja diskretno je oblikovao scensku akciju uz svoje suradnice (Jasmina Pacek kreirala je kostime, a Sanela Janković scenski pokret poglavito razrađen u zborskim dijelovima), razrađujući u malom prostoru bliska mimoilaženja i preplitanja pjevača te gradeći zornu piramidu scenskih prizora. Naposljetku oduševljenje publike i ovacije na nogama izmamili su ponovljeni završni prizor Krunidbe, te potaknuli govorkanja o skorašnjim gostovanjima cijelog projekta u raznim gradovima Hrvatske i BiH.
Kako rekosmo, drugo djelo na istu temu života i djela prvog hrvatskog kralja, oratorij Anno Domini 925. Kralj Tomislav Mateja Meštrovića, praizvedeno je u završnici ovogodišnjeg 8. festivala na zagrebačkom Tomislavcu, Zagreb Classic. Koliko je Tomislavgrad svojim imenom, spomenikom i blizinom Duvanjskog polja amblematičan ambijent za bilo kakvu priču o Kralju Tomislavu, to je u našoj metropoli jednako tako trg koji nosi njegovo ime i na čijem se južnom kraju od 1947. nalazi konjanički kip Roberta Frangeša-Mihanovića. Meštrović još dosad nije pisao oratorije, opere, ni mjuzikle; općenito je vokal rijedak u njegovim djelima, a za zbor gotovo uopće još nije stvarao. Tako je sam po sebi već veliki pothvat da se umjetnik u 56. godini prvi put baci na stvaranje oratorija s istaknutom ulogom zbora. U formalnom je smislu to okrnjeni oratorijski sastav jer nema nijednog solista, tu je tek recitator, u ovom slučaju epski glumac Dragan Despot koji preko glazbe recitira tekst Dražena Klarića. Kako je on scenarist i redatelj nedavno dovršenog dokumentarnog filma o Kralju Tomislavu za koji je Meštrović pisao glazbu, logično se nametnula i potreba njihove suradnje i na ovom dijelu za koji je Klarić dijelove skripta poetizirao i prilagodio ritmu glazbe, koji skladno paše Meštrovićevim atmosferičnim pjevanim i sviranim prizorima (ima ih 6). Za pjevane dijelove tekst je pisao sam skladatelj uz pomoć zborske pjevačice Tene Lebarić koja mu je pomagala oko pjevnosti riječi, a u sakralnim je dijelovima posezao za poznatim liturgijskim himnama i molitvama na latinskom jeziku poput Pater Noster, Te Deum, Dies Irae, te Gloria. Sam je skladatelj svirao dionicu koncertnog klavira unutar izvođačkog ansmabla koji je činio mahom ansambl Zagrebačke opere uz goste poput udaraljkaša Bornu Šercara. Poseban fenomen nam donosi dirigent praizvedbe, spretni američki maestro Jonathan Griffith koji ne samo da je ovdje dirigirao, nego je za potrebe ove praizvedbe doveo sa sobom stotinjak amaterskih pjevača mahom starije životne dobi iz Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke. Njegova suradnja s Meštrovićem potječe iz 2018. kada je najprije ravnao praizvedbom njegove Kineske rapsodije sa Zagrebačkom filharmonijom u Lisinskom, da bi nakon toga s tim djelom i praizvedbom novije, Dunavske rapsodije istog skladatelja-pijanista, dirigirao i na njihovu zajedničkom koncertu u njujorškome Carnegie Hallu uz orkestar svoje produkcijske kuće Distinguished Concerts International New York. Organizirajući razne koncerte uvidio je mogućnost besplatnog angažmana zborskih pjevača koji kao amateri pristupaju njegovim projektima i sami snose troškove putovanja i smještaja. To tako postaje svojevrsna putnička agencija s mogućnošću pjevanja u zboru na atraktivnim lokacijama kakva definitivno jest pozornica Zagreb Classica s pogledom na park i Glavni kolodvor. Na taj je način maestro okupio stotinjak pjevača, od kojih su većinom bili Amerikanci članovi njegovih Jonathan Griffith Singers, uz tridesetak Nijemaca zasebnog zbora Capriccio iz grada Bad Kreuznacha, koji su svi za ovu prigodu prvi put zapjevali na hrvatskom jeziku, a u izgovoru im je pomagao sam Matej Meštrović. Premda su za puninu zborskog sloga ipak zaslužni profesionalni pjevači Zbora HNK-a, amateri su zdušnim zapjevom pridodali zborskom tonu čvrstu boju i volumen, a nakon Zagreba rasporedili se na raznim lokacijama po hrvatskom Jadranu otkrivajući daljnje ljepote zemlje u koju ih je doveo ovaj neobični kulturni projekt. Publika je na kraju, kao i kod Domitrovićeve Krunidbe u Tomislavgradu, izmamila kao dodatak ponavljanje završnog stavka djela. Zahvaljujući vezama s maestrom Griffithom, spominje se mogućnost da Meštrović svojim novim djelom uskoro ponovno gostuje u prestižnom Carnegie Hallu, što će glas o Kralju Tomislavu pronijeti svijetom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....