Kad bismo se ama baš svi rukovodili pravilima ageisma, ne bismo mogli uživati u crnom humoru i ironiji, sarkazmu i cinizmu jednog “starog” freaka i rokera poput Borisa Belea, ovdašnjoj publici najpoznatijeg kao gitarista od osnutka, a od 1980. godine i kao frontmena kultne slovenske grupe Buldožer koja je u neku ruku s frikovskim i underground rockom bila i punk prije punka. Koliko za sada čujemo, majstore poput Belea i njegova zrnca zdravog razuma i vickaste mudrosti davao je analogni 20. vijek, ali ne baš i vrli novi, digitalni milenij.
S time u skladu tvrdi kako ne ona mlađa, nego njena “mama to radi najbolje”, rukovodeći se možda i onom narodnom o “staroj koki i masnoj juhi”. Podučava Bele i kako je ipak pametnije “sjediti i ležati, drijemati i spavati” u čemu se iz dana u dan sve više usavršava, nego previše žuriti i juriti za bogatstvom jer sprovodu, a u nekim slučajevima zapravo jako “dobrom provodu”, ionako nećemo izbjeći.
Evidentno nije izgubio sposobnost da uz obilnu dozu humora i danas efektno raspetljava zamršeno klupko odnosa muškaraca i žena te pojedinca i društva, ako treba i uz zdravu dozu političke nekorektnosti jer bliski je on rođak Franka Zappe i Captaina Beefhearta koji u oštroj i šparnoj produkciji Boruta Činča nudi ne tugaljivi i turobni nego zabavni i duhoviti, potentni i živopisni blues s daškom psihodelije, surfa i garažnog rocka. Čak i kad je sve više nalik “usamljenom jahaču” koji samo traži “sobu za plakanje” i kakvu damu da mu “skine čizme” kako bi malo odrijemao nakon napornog rada uz gitaru, mikrofon i šank.