Jedan od konstitutivnih mitova naše školske pedagogije bio je da su se prije trinaestak stoljeća stari Slaveni spuštali prema jugozapadu, pa su iz hladnih stepskih ravnica, preko Ukrajine i Madžarske - koje se onda, pretpostavljamo, nisu zvale tako - došli na Jadran, gdje su zasnovali svoju novu zajednicu. To je ono u što se vjerovalo, u što se, zdravorazumski, vjeruje i danas, a 1981. je godine, u vrijeme kada je ovaj discipulus imao petnaest godina, jedna divlja i apartna skupina iz Maribora na pozornici Doma mladih na Skenderiji zapjevala jedno od onih nerješivih pitanja naše pretpovijesti: tko je tebe, Praslavenu, učio plivati, pa si preplivao sve one široke ruske rijeke, i naselio se u našim genima. Trideset i koju godinu kasnije, dok te je taksi s aerodroma vozio prema Kijevu, pred ulazom u grad ste prešli most preko Dnjepra, a ti si se, koga bi drugog, sjetio Praslovana, pa si u sebi iz sveg glasa zapjevao pjesmu koju si prvi put tada čuo. (Bilo je to vrijeme kada su petnaestogodišnjaci lutali gradovima s novcem u džepu, gledajući bi li u kino, bi li na koncert ili bi u knjižaru da kupe ili ukradu knjigu...)
U vrijeme tog koncerta, odsviranog pred nekoliko stotina znatiželjnika punkerskoga i novovalnog usmjerenja, album Lačnog Franza “Ikebana” tek je bio izliven u livnici gramofonskih ploča, ali ga nije bilo - neće ga nikad ni biti - niti u jednoj sarajevskoj prodavaonici. Izdavač je, naime, bio Helidon. Mala i apartna, politički krajnje suspektna, slovenska muzička kuća, koja će u sljedećih pet-šest godina objaviti neke od najvažnijih jugoslavenskih rock albuma (recimo, “Zastave” grupe Paraf i “Nestvarne stvari” grupe Luna – dvije formativno možda i najvažnije ploče tvojih osamdesetih), djelovala je protivno svim tržišnim i netržišnim zakonitostima, kao neka vrsta domaćega muzičkog pandana legendarnoj nakladničkoj knjižari City Lights iz San Francisca. Sve što bi Helidon izdao postajalo je zanimljivo i djelovalo bi subverzivno već samo zato što je u pitanju Helidon. Ali “Ikebana” je bila početak...
Po album se, dakle, moralo u Maribor ili u Ljubljanu. A to je u ono vrijeme bilo jako daleko. Pogotovu za jednog petnaestogodišnjaka koji bi svojim starateljima teško mogao objasniti takvu strast za jednom gramofonskom pločom koju još nije ni čuo. I još nešto vrijedi napomenuti: osim što u to vrijeme nije bilo YouTubea, interneta ni internetske prodaje, nije bilo ni radio stanice na kojoj bi se mogla čuti pjesma Lačnog Franza. (Radio Sarajevo će puno kasnije doći do “Ikebane” nego rečeni petnaestogodišnjak, ako ikada do nje i dođe...) Operacija nabavljanja prvog albuma Lačnog Franza, a za njim i sljedećih nekoliko - jer sve do 1989. ili 1990. nijedna Helidonova ploča nije ušla u sarajevske dućane - bila je vrlo složena, i pamtiš je do u najsitniji detalj, ali ti se čini da priča o tome nikoga više ne bi zanimala. Tek faktografije radi, u tjednu pred novu 1982. na Toscu 21 pri vrhu Sepetarevca prvi je put pristavljena “Ikebana”.
Zoran Predin bio je autor skoro svih pjesama na albumu. U to vrijeme djelovao je kao ozbiljan manijak. Nije se dobrodušno smiješio, niti je pričao viceve između pjesama. U prvoj pjesmi na “Ikebani”, koja se zvala “Bog nima telefona” pjevao je: “Bog nima telefona/ zato nas ne zbudi/ mama kupi nam pištole/ nismo se dokazali”. Društvenopolitičkim radnicima je, možda, trebalo vremena da tekstove Lačnog Franza prevedu sa slovenskog, ili ih nije pogađao poziv roditeljicama da svojoj djeci kupe pištolje s kojima će se dokazati pred starijima, ali ono najgore je tek dolazilo u vedromelodičnoj kafanskoj baladi o Lačnome Franzu, dječaku sadistu, o natpisu pokraj rupice na tarabama – pogledaj ovdje – i o Lačnom Franzu koji stoji s druge strane s krvavom žicom u ruci.
Ali možda je krivo o “Ikebani” tako govoriti. Nisu melankolično-vedra subverzija, sadizam i šokiranje publike bili ono što te je privlačilo i što je, na kraju krajeva, Lačnog Franza učinilo jednim od onih kultnih artefakata osamdesetih. Prije je to bila kombinacija moćnog storytellinga, neočekivano složene melodičnosti i glazbe koja, zapravo, nije imala veze ne samo s glavnim tokovima domaćeg punka i novog vala, nego ni s bilo čim drugim što se do tih vremena sviralo ili slušalo. “Stari vojak”, ispjevan po pjesmici Jamesa Jonesa iz čitanoga ratnog romana “Od sada do vječnosti” zvučao je kao savršen primjer kazališnog songa. “Praslovan” je bio himna. Pjesma “Lačni Franz” zvučala je kao kabare. “Šankrock” bio je gorak socijalni song na tragu onoga najboljeg u Ivanu Cankaru, koji, na žalost, nije pisao songove. Završni stihovi te pjesme, zaostali u sjećanju, poezija su jedne prošle epohe i savršen lajtmotiv nenapisanog romana: “Čisto drobna majhna v gostilni živi/ za šankom se ljubi in v kuhinji spi/ v glavi nosi domačijo in delavske ruke na riti/ in povabila za temen vogal/ najlepše je to, da je nikoli ne bo žal”.
Prva postava Lačnoga Franza bila je skupina generacijski i glazbeno-stilski prilično raznolikih ljudi. Ustvari, nije bilo benda, pogotovu dobrog benda u našim povijestima, koji je bio sastavljen od muzičara koji se toliko razilaze oko muzičkih afiniteta. Predin je bio vrlo profinjen pjesnik, obrazovan čovjek u kojemu su se sudarale dvije stvari: šansonijerska sklonost da u pjesmi ispriča cijelu, i to podugačku priču (kao, recimo, u “Bitlesu”), s punkerskom lapidarnošću i činjenicom da je vrlo osviješteno nastupao unutar muzičkoga i subkulturnog stila epohe. Gitarist Oto Rimele bio je valjda i najbolji, izvođački najsuperiorniji glazbenik, a ne samo gitarist, jugoslavenskoga punka i novog vala. Pritom, Rimele je, uglavnom, svirao džez. Ne da ga je svirao u slobodno vrijeme, nego ga je svirao s Lačnim Franzom, na “Ikebani”. Bubnjar Damjan Likavec i basist Zoran Stjepanović zvučali su i djelovali kao reformirani hardrokeri ili hevimetalci, Mirko Kosi je, poput tolikih klavijaturista svog doba, bio dečko sa srednjom muzičkom.
Producent je, naravno, bio Boris Bele, vođa Buldožera, koji je genijalno prepoznao sve stilsko-glazbene paradokse Lačnog Franza, i nije ih pokušao prilagoditi naviknutom radijskom uhu, niti onome što se u to vrijeme sviralo i slušalo u Jugoslaviji ili u Europi. Bele je sačuvao stilsku incidentnost Lačnoga Franza, i to je jedna od onih njegovih neprocjenjivih zasluga u našemu zajedničkom kulturnom uzdizanju. Ali već je tada bilo jasno da je “Ikebana” jedinstven projekt, koji se neće moći nastaviti ni ponoviti. Iako je i sljedeći album “Adijo pamet” snimljen u istom sastavu, i to samo nekoliko mjeseci nakon “Ikebane”, iako su i na toj ploči bile sjajne pjesme, stvar je zvučala mnogo konvencionalnije. Naravno, u okvirima konvencije koju su sami stvarali Zoran Predin i drugovi.
Stvar se nekoliko godina kasnije mijenja kada Oto Rimele odlazi iz grupe, a pomalo i iz muzike. Pojavit će se još kao jednokratni gitarist na Laibachovom albumu “Opus dei”, ali s odlaskom iz Lačnog Franza - koji je, uostalom, i suosnovao - završena je jedna, a započinje druga njegova karijera. Nastavlja se baviti slikarstvom i vizualnim umjetnostima, za što se, uostalom, i školovao, radi kao profesor na Pedagoškom fakultetu u Mariboru, a njegove slike i vizualni eksperimenti svojim virtuoznim minimalizmom podsjećaju na zvuk njegove gitare na “Ikebani”.
Taj prvi Lačni Franz, na “Ikebani”, jednom od najsnažnijih narativno-zvučnih i izvedbenih komada naše mladosti, zapravo je bio spoj dva suprotna estetska principa i temperamenta. Na jednoj strani bujni i barokni Zoran Predin, sa svojim lokalnim strastima i sentimentima, kao pjesnik i kroničar Maribora i cijele jedne epohe, a na drugoj strani strogi, svedeni i vrlo duhovni Oto Rimele, kojemu jedan ton ili jedna zraka svjetla, života vrijede. Šteta je što takve suprotnosti rijetko, ili skoro nikad, zajedno ne funkcioniraju. Ali dragocjeno je bilo već u petnaestoj doznati da je i takav spoj moguć, i da bi u životu i u umjetnosti trebalo težiti nemogućim bratstvima i sestrinstvima.