Premda hiperbola o ‘pjevaču i telefonskom imeniku’ zvuči prilično otrcano, korištena prečesto kao paradigma interpretatora koji će svojom izražajnošću i nevelik tekst učiniti prihvatljivim i slabašniju melodiju uhu ugodnom - rijetki je i zaslužuju. Među onima koji su je moguće inspirirali kod nas bez dvojbe je Oliver Dragojević. Sposoban je bio novoj pjesmi udahnuti životnost, a onoj staroj svojom izvedbom - nov život. Bez obzira kojem idiomu pripadaju: klapskoj pjesmi, zabavnom šlageru, pop-rocku, tamburaškoj ili varoškoj, jazz-standardu - svejedno.
On, kao da je imao orfejski dar da nas glasom dotakne, pokrene. Njegova muzikalnost - bogomdana, njegov melizam - razvijen do osobnog, jedinstvenog, omogućavao mu da se lakoćom kreće akordima, da nadahnuto premeće note po zamišljenom crtovlju - govori Siniša Škarica, dugogodišnji glazbeni urednik i veliki prijatelj Olivera Dragojevića i nastavlja:
- Ipak, rekao bih da ono što ga najviše čini onim što je bio, što jest, njegova je odgovornost prema sebi samom, svojem shvaćanju života, prema glazbi koju je nosio u sebi. To ga je vodilo kroz prebogatu, fascinantnu karijeru glazbenog velikana.
Takav stav, recimo, pomogao mu je da svojedobno na svojevrsnoj prekretnici bezbolno premosti prekid poslovne suradnje s jednim od najvećih hrvatskih autora popularne glazbe i vlastitim alter egom Zdenkom Runjićem; da okupi suradnike novog naraštaja, nađe novu publiku ne izgubivši pritom staru - ističe Škarica koji se s Oliverom posljednji put čuo sredinom svibnja. Obojica su bili tada na Korčuli, ali nisu se uspjeli sresti, pa je tako ispalo da je njihov zadnji susret bio onaj na Korčuli u listopadu prošle godine.
Škarica je, baš kao i svi Oliverovi prijatelji, svih ovih mjeseci vjerovao da će Oliver uspjeti pobijediti bolest, a kada se to nije dogodilo, osjetio je beskrajnu tugu i veliki šok.
- Sada kada nas je napustio kao da trnci prolaze čitave generacije, koje, kako je netko rekao, odjednom intenzivnije osjećaju svoju smrtnost. Toliko je značio u ovom našem vremenu da mi se čini kako njegova aura nikada neće napustiti pozornicu popularne kulture na ovim prostorima - govori Škarica prisjećajući se prvog susreta s Oliverom.
- Kada sam ga ja prvi put čuo (dakle čuo, ne vidio!), odjekivao je njegov jedinstveni glas s jednog plesnjaka te 1967. splitskom rivom pjevajući ‘The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore’ što će petnaestak godine poslije postati ‘Sjaj u tami’. Sjajit će on u našim životima kadgod čujemo njegovu unikatnu divotu pjevanja. Na kraju kao pripadnik bratstva glazbenika da parafraziram jednog drugog genija pjesme: ‘Moj prijatelj je umro, da, umro je naš brat...’ - tužno završava Siniša Škarica, koji je s Oliverom surađivao pola stoljeća.