Teško da će hrvatska glazbena produkcija ove godine dobiti neobičniji album. Iz više razloga. Prvi se odnosi na samu Vesnu Pisarović koju je šira publika upamtila kao decentnu pop-pjevačicu. No, 2006. godine Vesna dokida pop-karijeru i odlazi studirati jazz na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu da bi potom magistrirala i na londonskom Guildhallu. Trenutno živi i radi u Berlinu, a jedini album iz njenog opusa usporediv s “Našom velikom pjesmaricom” je “With Suspicious Minds” (2012) na kojem je niz hitova iz portfelja Elvisa Presleyja vješto transponirala u vokalni jazz.
Na sličnom je tragu, ali s posve drukčijim repertoarom i kulturološkim kontekstom osmišljena i “Naša velika pjesmarica”; kolekcija obrada šlagera, šansona, big band brojeva, latino skladbi i easy listening balada iz opusa Arsena Dedića, Drage Britvića i Lole Novaković, Indexa, Marija Kinela i Zvonimira Krkljuša, Zafira Hadžimanova i Bisere Veletanlić, Đele Jusića i Tereze Kesovije, Đorđa Novkovića i Dalibora Bruna, Alfija Kabilja i Beti Jurković te Đorđa Marjanovića. Uz obradu sevdaha “Moj Dilbere” i prepjev “La partite di pallone” koju je svojedobno pjevala Beti Jurković, Vesna ih je u samo dva dana u belinskom studiju snimila kao hommage zabavnoj glazbi “kakva je nekoć bila” ovdje, a koja je odnosu na ovu današnju “dom kulture s vodoskokom, fontanom i zlatnim ribicama”, kako je to običavao reći pokojni dragi kolega Darko Glavan.
Vesna skladbe šarmantno obrađuje uz elegantnu i interesantnu glazbenu pratnju vrsnih glazbenika na čelu s kontrabasistom Gregom Cohenom koji je između ostalih surađivao s Tomom Waitsom, Johnom Zornom, Davidom Byrneom, Marianne Fiathfull, Elvisom Costellom i Madeleine Peyorux. Upravo je potonjoj Vesna vokalno i ugođajem najbliža. Osim ukusnih glazbenih dosega, intrigantan je i podnaslov “Naše velike pjesmarice”. Naime, u doba kad nas milom ili silom uvjeravaju kako je u Jugoslaviji ama baš sve bilo loše, Vesna je hrabro, ali i opravdano istupila s tim podnaslovom jer, htjeli to neki priznati ili ne, odabrane skladbe nastale su na teritoriju pokojne države.
One su, i tada, imale svoj “republički ključ”, kako se tada govorilo za odabir aparatčika SK-a, ali teško ih je izbiti iz šireg jugoslavenskog konteksta kao tada jedinstvenog, a i danas bliskog kulturološkog prostora s kojim su se na svoj način na “tragovima u sjeti” pozabavili i Zoran Predin i Matija Dedić. U sjajnim predgovorima Boris Buden i Dejan Kršić u takvom podnaslovu slute ironiju, no osobno smatram kako je Vesna “materiji” pristupila bez nje, a sa sjetom i podsjećanjem da je u “mraku jugokomunizma” ipak bilo više građanske kulture, modernizacije društva i “pripadanja univerzalnoj popularnoj kulturi” negoli se to danas nipodaštava. Stoga je Vesnina poanta - da se iz “Naše velike pjesmarice”, unatoč ovim ili onim stavovima o bivšoj Jugoslaviji koju nitko više ionako nema namjeru “uskrisiti”, može izvući ono što niz pjevača i pjevačica u Americi već godinama čini s “Velikom američkom pjesmaricom” - posve na mjestu.