HRVATSKI BAROKNI ANSAMBL

Veliki barokni skladatelj i legendarni američki gitarist igrom sudbine su živjeli na istoj londonskoj adresi

Večera s Händelom

 Andrea Radmanic/Cropix
Bila je prava ekskluziva Händela doživjeti u glasu engleskog kontratenora koji je neobično tamne boje za visinu registra kojim suvereno vlasa i ‘praši‘ pravi vatromet koloratura
Bila je prava ekskluziva Händela doživjeti u glasu engleskog kontratenora koji je neobično tamne boje za visinu registra kojim suvereno vlasa i ‘praši‘ pravi vatromet koloratura

Hrvatski barokni ansambl redovito brine da razne barokne glazbene forme zažive na našoj sceni. Ovo im je jubilarna 25. koncertna sezona koju osmišljavaju ne po školskoj, već kalendarskoj godini, dakle, od siječnja do prosinca. Dok im je mjesto muziciranja uslijed nedostupnosti zgrade Hrvatskog glazbenog zavoda najčešće Kazalište Kerempuh (gdje ih je dočekala neloša akustika unatoč tepihu i tapeciranim sjedalima!), jedan su poseban program sezone održali prošle nedjelje, 25. svibnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Te je nedjeljne večeri, na nekadašnji „Dan mladosti”, naše središnje kazalište okupilo zavidan broj naše starije populacije, ljubitelja baroka na, mahom, povijesnim instrumentima, željnih muziciranja na crijevnim žicama i specijalnim kraćim gudalima, drvenim oboama, fagotu i blok-flautama, 2 čembala, teorbi i lutnji. Taj nas zveckavi instrumentarij odvlači u svijet napudranih vlasulja i krinolina, pun ekstravagancije i životnog poleta. Dodatni je mamac večeri bio žanr - suvremeni pasticcio, novosastavljena glazbenoscenska forma s novim sižeom kojega prati barokna glazba poznatijih i manje poznatih opera. Djelo su za praizvedbu u Gloucestershireu pod nazivom „Večera s Händelom” (Dinner with Händel) prije četiri godine sastavila dvojica Engleza, libretist Stephen Pettitt (nekadašnji londonski glazbeni kritičar) i dirigent/čembalist Julian Perkins, potaknuti narudžbom Händel&Hendrix House u Londonu. Da, vjerovali ili ne, igrom sudbine na istoj su adresi, 25 Brook Street, u londonskoj četvrti Mayfair, u istoj su kući doista živjeli skladatelj Georg Friedrich i dvjesto godina kasnije američki pjevač/gitarist Jimmie (doduše prvi punih 36 godina, a drugi samo godinu dana), te je danas to muzej posvećen obojici.

image
Andrea Radmanic/Cropix

Ondje je Händel napisao većinu svojih djela, pa je libretist Pettitt ondje zamislio fiktivnu večeru na koju dolaze povijesne osobe iz njegova društvenog i profesionalnog života. Perkins je kao stručnjak za baroknu glazbu Pettittove nove tekstove „uglazbio” probranim postojećim arijama iz pera Händela i njegovih suvremenika (Purcella, Pepuscha, Arnea i Vivaldija), a postupak je to uobičajen u barokno doba, naziva pasticcio (tal. pašteta, pita, zbrka). Raditi „pitu” od tuđe glazbe voljeli su pjevači i neki skladatelji, no ne i Händel koji je preferirao pisati nova autentična operna djela (tek rijetko bi reciklirao sam sebe, ali druge, ne, ni pod koju cijenu). Kao da su mu se autori „Večere s Händelom” odabranim ne-hendlovskim žanrom željeli narugati i kazniti za tešku narav i aroganciju. U njihovoj je kreaciji doživljavamo ga „od krvi i mesa”, silazi među nas s pijedestala obožavanog sveca i pokazuje sve humane osobine poput narcisoidnosti, ljubomore i lakomosti o kojima svjedoče mnoge zapisane anegdote iz njegova svakodnevnog života. U srži je njegov kontroverzni odnos s nestašnim pjevačem Gustavusom Waltzom koji je svojedobno živio s njime na spomenutoj adresi i djelovao kao kuhar-butler; u djelu mu je dana uloga pokretača radnje kao dovitljivog sluge koji ima pjevački dar i želi pjevačku karijeru. Pjeva ga mladi basbariton Marin Čargo koji se u posljednje vrijeme izvrsno razvija kao interpret barokne glazbe (slušali smo ga nedavno u Lisinskom u Händelovu Mesiji i Bachovoj Muki po Ivanu), te mu tehničke ni izražajne začkuljice baroka ne padaju teško. On je svojevrsni „deus ex machina” koji provocira skladatelja pozivajući mu neželjene goste na večeru, u prvom redu skladateljevom onodobnom omiljenom opernom pjevačicom, uvrijeđenom, temperamentnom i nabusitom opernom divom Francescom Cuzzoni koju izvanredno interpretira mlada solistica Zagrebačke opere Josipa Bilić u raskošnoj haljini od krvavocrvenog baršuna.

image
Andrea Radmanic/Cropix

Tu mu je i glavni rival, kolega skladatelj John Christopher Pepusch koji je svojedobno stekao nemjerljivu popularnost „Prosjačkom operom” što je Händelu zadalo mnoge glavobolje, a uvjerljivo ga je donio „friško” diplomirani tenor s Muzičke akademije u Zagrebu, Mislav Lucić čiji lirski ton idealno paše baroku. Povratak mezzosopranistice Lucije Ercegovac u Zagreb za potrebe ove produkcije nije ostao nezamijećen: ova je talentirana umjetnica izražajnog glasa, ujednačenog u svim registrima, svojedobno zasjala također u pasticciu, „Suor Angelica et autres soeurs” koji su 2021. za potrebe studentske produkcije zagrebačke Muzičke akademije sastavili švicarski redatelj Matthias Behrends i hrvatski dirigent Mladen Tarbuk. U međuvremenu je otišla u Njemačku i svoja umijeća usavršila radom s našom proslavljenom Dunjom Vejzović, a ovdje je sve adute iskazala kao „tampon zona”, miroljubiva Händelova prijateljica, povjerenica i susjeda, udovica Mary Pendarves.

image
Andrea Radmanic/Cropix

I naposljetku preostaje nam nešto reći i o interpretu samog naslovnog lika, u ovom slučaju anti-junaka, koji ostane zasluženo nasamaren od svojega podređenog kuhara, uz životnu lekciju, u duhu Figara ili Služavke gospodarice kako već završavaju sižei diljem Europe uoči Francuske revolucije i borbe za klasnu ravnopravnost. Nije slučajno za njegov lik odabran kontratenor – znamo koliko su pjevači-kastrati bili mega zvijezde onoga doba i koliko ih je Händel volio, tako da ni sam ne bi imao ništa protiv ove odluke autorskog tima. Bila je prava ekskluziva Händela doživjeti u glasu engleskog kontratenora Owena Willettsa koji je neobično tamne boje za visinu registra kojim suvereno vlasa i „praši” pravi vatromet koloratura. Na samoj scenskoj rampi ova se prva izvedba „Večere s Händelom” u Hrvatskoj predstavila na uskom prosceniju ispred spuštenog crvenog zastora, s orkestrom na desnom i pjevačima u kućnom ambijentu na lijevom dijelu podija, nažalost, bez titla s prijevodom koji je postao standard za izvedbe djela s tekstom. Redateljski su djelo zajednički oblikovali interpreti i libretist, dok je „krojač” glazbene partiture pasticcia, Julian Perkins, dirigirao izvedbom s mjesta prvog čembalista, pruživši cijeloj večeri energični zamah. U nedostatku barokne opere na repertoaru naših kazališta, ovo je, kao i nedavnu studentsku produkciju Rameauova „Hipolita i Aricije” u susjednoj akademijinoj dvorani „Bersa”, publika prihvatila s oduševljenjem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
04. prosinac 2025 13:37