Na bečkome groblju Perchtoldsdorf prekosutra će biti pokopana Dragica Carla Martinis, pokraj svog sinčića Borisa, zbog čije je tragične pogibije 1957. naglo prekinula svoju sjajnu svjetsku pjevačku karijeru. Mlađi naraštaji opernih poklonika o umjetnici djevojačkoga prezimena Balić, rođenoj 19. siječnja 1922. u selu Sošice pokraj Jastrebarskog, znaju malo ili ništa. No, i oni stariji o jednom od najljepših svjetskih glasova ranih pedesetih godina prošloga stoljeća znaju uglavnom samo po pričanju ili po rijetkim sačuvanim snimkama.
Najstarija, pak, zagrebačka publika pamti je kao veličanstvenu Aidu, a izvedba “Otella” 1950. godine s Josipom Gostičem bila je jedan od vrhunaca hrvatskoga glazbenog života.
Hollywood je poludio
O njezinoj karijeri i statusu svjetske operne zvijezde koji je uživala, dovoljno svjedoči naslovnica posebnog izdanja Hollywood Star Gazette kojim je najavljeno Dragičino gostovanje u Los Angelesu pod promijenjenim, zapadu prihvatljivijim imenom. Preko čitave stranice kočio se naslov: “Stiže Carla Martinis - Hollywood je poludio”. Nakon predstave u garderobu su joj dolazile čestitati filmske dive, među kojima je bila i zanosna Ava Gardner.
Dragica se školovala u Sarajevu, a potom u Petrinji. Zatim je u Zagrebu upisala glasovir, a jedno je vrijeme radila i kao blagajnica u ondašnjem kinu Union.
Nagovor supruga
Za nju je sudbonosan bio susret sa sedam godina starijim Vickom Martinisom, školovanim baritonom koji je u Zagrebu imao prodavaonicu radio prijemnika. Budući ju je suprug, o čijoj ulozi u Dragičinu umjetničkom životu postoje dvojbena mišljenja, nagovorio da privatno uči solo pjevanje kod ondašnje vrlo ugledne zagrebačke vokalne pedagoginje Marije Kostrenčić. Mlada pjevačica debitirala je u Zagrebu 9. srpnja 1942. ulogom Mimi u Puccinijevoj operi “La Boheme”. Kao što je s glavnom ulogom počela, tako je i nastavila. Pjevala je samo glavne uloge, nerijetko i sama određujući repertoar. Domovina nije odmah prepoznala njezin talent i Zagrebačka opera za nju nije bila zainteresirana. Tih se dana u Zagrebu našao jedan njemački menadžer koji joj je osigurao angažman u Stuttgartu. Kad je taj grad u ratu bio bombardiran, vratila se u Zagreb. Ovaj je put dobila angažman u HNK, na čijoj je pozornici u rujnu 1943. nastupila kao Cio Cio San. Slijedile su i druge velike uloge, a 1946. godine i prva zagrebačka premijera: Liza u “Pikovoj dami”. Godine 1949. bila je protagonistica prve hrvatske izvedbe Glinkinog “Ivana Susanjina”.
Note kao uspomene
U toj je operi debitirala i velika primadona Nada Puttar Gold, danas najstarija hrvatska operna prvakinja, koja se ovako prisjeća Dragice Martinis: - Uistinu je imala božanski glas i bila je grandiozan pjevački talent. Zajedno smo pjevale u nekoliko opera, dijelile smo i garderobu i dobro smo se slagale. Darovala mi je tada neke note, koje i danas čuvam.
Za svjetsku karijeru odlučujuća je bila pobjeda na Međunarodnom natjecanju u Ženevi 1950. Potpisala je trogodišnji ugovor s New York City Operom, a Njujorčane je opčinila kao Turandot. Pjevala ju je drukčije od tadašnjeg klišeja! Nakon izvedbe te uloge 14. prosinca 1950. u Beču kritika je pisala: “Došla je, otpjevala i pobijedila”. Nakon četiri dana slijedila je Tosca i stalni angažman u Beču, u kojemu je tada sjajila još jedna velika zagrebačka sopranistica Srebrenka Sena Jurinac.
Gledatelji su zbog Dragice dolazili pred blagajnu u četiri sata ujutro. Nakon što je pjevala zavodničku Manon s Giuseppeom di Stefanom, na pozornicu je morala izaći 28 puta. Dok je Dragica još bila u New Yorku, Karajan joj je uputio telegram s pitanjem: “Gdje je najljepši glas na svijetu?”. Pozvao ju je u Beč na koncertnu izvedbu “Aide” na 50. obljetnici Verdijeve smrti.
Nikad u Metropolitanu
Pjevala je u Rimu, bila je Desdemona u napuljskom San Carlu s Mariom del Monacom, a u milanskoj Scali gostovala je u vrijeme kada su vrata te kuće bila zatvorena inozemnim pjevačima. Prijateljevala je i pjevala s opernom ikonom Renatom Tebaldi, a 1951. kao Desdemona je u Salzburgu rasplakala i samog Wilhelma Furtwänglera.
Začudo, nikada nije kročila na pozornicu Metropolitana, premda je Rudolf Bing itekako dobro znao tko je Carla Martinis. Ali, u Metu je tada već vladala Hrvatica Zinke Kunc, a za dvije nije bilo mjesta. Dok se o njezinu glasu u obje Amerike i u Europi pisalo kao o “suhom zlatu”, Dragica Martinis u domovinu nije dolazila. Nisu je ni zvali!
Ali, zato su joj Bečani dodijelili najprestižniji naslov “Kammersängerin” i brojna druga odličja.
U ondašnji Jugoslaviji ime Dragice Martinis nije se spominjalo, sve do osamdesetih.
Nepravdu je djelomice ispravio Franjo Tuđman, dodijelivši joj Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Na Carlinom posljednjem putu pratit će je dragi prijatelj, slavni maestro Berislav Klobučar, čija je sudbina bila slična Dragičinoj. Sa suprugom Natalijom dopratio ju je u Zagreb, kada je 18. listopada 2002. godine ondašnji operni ravnatelj Vladimir Kranjčević svečanu izvedbu “Trubadura” posvetio osamdesetom rođendanu Dragice Martinis. Sutradan, uz kavu u hotelu Intercontinental, nizala su se sjećanja.
Konačni mir
- Dragica mi je pomogla da u Beču dobijem angažman. Tražila je od intendanta da dirigiram “Madame Butterfly”, a on joj je odgovorio: “Može, ako ćete Vi pjevati”. Tako je i bilo - prisjeća se ugledni zagrebački dirigent koji je u opernoj kući na bečkome Ringu dirigirao 1133 puta.
Nakon 14 glavnih uloga i 275 nastupa, Dragica se od Bečke državne opere oprostila kao Tosca 6. siječnja 1961., premda je karijeru zapravo već prekinula nakon tragedije 1957. godine. Njezin tada 9-godišnji sin Boris, igrajući se s vršnjacima, pao je s visokog zida i ostao nepomično ležati. Gubitak je za majku bio pretežak. Nije ostala bez glasa, ali taj glas više nije bio “suho zlato”. Pokušala je nastaviti karijeru u Berlinu. Na silu je otpjevala nekoliko predstava u Beču, kako bi zaokružila desetogodišnji angažman, ali…
Diva zlatnoga glasa svoj je konačni mir pronašla pokraj svog majčinog zlata.