KONCERT U HNK

Zaista vrhunski spoj opernog kanona i Hrvatske i Europe

    AUTOR:
    • Jagoda Martinčević

  • OBJAVLJENO:
  • 11.01.2020. u 23:29

Josip Regovic/PIXSELL

Ograničen trajanjem i žanrom, program se ipak posrećio, to više jer je imao vrsne interprete u mlađoj generaciji HNK-ovskih vokalnih umjetnika

Kako dočekati uvažene europske goste doli glazbom? Ona je uvijek znak i zrcalo domaćina, s glazbom se ne može pogriješiti.

Tako je glazba poslužila i kao ukras, kao najbolja dvosmjerna komunikacija, ali i kao prezentacija dijela naše kulture na svečanom koncertu u Hrvatskom narodnom kazalištu 9. siječnja u povodu početka hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije.

Visoka razina

Valja reći da je koncert organizacijski, programski i izvedbeno protekao na visokoj razini, inozemni su gosti osim interijera nacionalne kazališne kuće vidjeli i kopiju uvijek lijepog svečanog zastora “Hrvatski preporod” Vlaha Bukovca, slušali su reprezentaciju naših pjevačkih prvaka, a mi koji smo češće na opernim predstavama vidjeli smo nakon dugog vremena muški dio orkestra u paradno uškrobljenim frakovima! Netko će možda primijetiti - zastarjelo u današnje vrijeme, no nedvojbeno i prikladno ambijentu kazališne pozlate, štukaturama i slikarijama, konačno i dugoj povijesti u kojoj su veze HNK s Europom postojale gotovo od početka djelovanja.

I program koncerta bio je dakako koncipiran europski, s ravnopravnim udjelom hrvatske glazbe. Može se pretpostaviti da ga je odabrao i složio maestro Ivan Repušić, danas podjednako autoritativno dirigentsko ime i kod kuće i u inozemnim metropolama. Sažeti europski a unutar njega i hrvatski glazbeni kanon u dva sata, koliko je koncert trajao, sasvim je sigurno nemoguća misija, osobito u godini Beethovenova 250. rođendana, koji je uz to i glazbeni otac Europske himne. Repušić se stoga morao odlučiti za odabrane pa su tako, uz Beethovena, Europu zastupali Austrijanac Wolfgang Amadeus Mozart, Nijemac Richard Wagner, Francuz Charles Gounod, Talijan Giuseppe Verdi i Čeh Antonín Dvořák, a naše boje Vatroslav Lisinski, Ivan pl. Zajc i Jakov Gotovac. Pravedno, nepravedno - teško je reći.

Silno je nedostajao Bach, no kako on nije skladao opere, a program je bio operni, barokni će se majstor strpiti do neke druge zgode! Nedostajao je i koji suvremeni autor, inozemni ili domaći svejedno, no opet se ispriječio zajednički nazivnik opere koja u modernom izričaju za ovakve prigode baš i nije sretno rješenje.

Temperamentni Repušić

I tako se u danim okolnostima, ograničen trajanjem i žanrom, odabrani program ipak posrećio, to više jer je imao vrsne interprete u mlađoj generaciji HNK-ovskih vokalnih umjetnika. Valentina Fijačko-Kobić kao proživljena lirska Dvořákova Rusalka, Tomislav Mužek naš zadnji u nizu bajrojtskih wagnerijanaca kao divan Lohengrin, Ljubomir Puškarić najprije plemeniti Valentin iz Gounodova “Fausta” a potom i Nikola Šubić Zrinski, Dubravka Šeparović-Mušović dramatična Gotovčeva Mila Gojsalića i Luciano Batinić usrdni Sveslav iz “Porina” Lisinskog, bili su na ponos našoj vokalnoj reproduktivi.

Orkestar se samostalno iskazao u dva posve različita stila: u žustroj i preciznoj uvertiri Mozartovu “Figarovu piru” te posebno limenim puhačima obasjanom preludiju “Lohengrinu”; zbor je ponovio jednu od svojih velikih uspješnica “Va pensiero” iz Verdijeva “Nabucca”, a svi zajedno su uz raspjevanog Mužeka prionuli finalu Gotovčeva “Ere s onoga svijeta” uz temperamentnog Repušića na sveopće odobravanje publike. Po svemu sudeći, “Ero” i dalje ostaje hrvatskom glazbenom perjanicom!

Vječni podsjetnik

Završnica je, dakako, pripala Beethovenu, četvrtom stavku Devete simfonije, “Odi radosti”, danas u svijetu ponajprije prepoznatljivoj po glavnoj temi koja je postala i himnom Europske unije.

Muzikološki gledano, cijeli je stavak povijesno važan jer je to prva simfonija u kojoj je tada već potpuno gluhi autor instrumentima dodao i vokal, a kulturološko pa i političko značenje daju joj stihovi Friedricha Schillera o ljubavi i slozi među ljudima koji će postati braća. Cjeloživotni skladateljev humanizam urodio je tako koliko slavljenim toliko i osporavanim finalom neobične glazbe koja u svojoj ekstatičnosti mjestimice zvuči oporo čak i za naše vrijeme.

No ostaje plemenita, danas još uvijek utopijska želja za mirom i sveopćim razumijevanjem, gotovo svemirska energija glazbe i riječi koja transmisiji izvodilaštva postavlja golemu zadaću. U međuodnosnim preplitanjima kvarteta solista Fijačko-Kobić, Mužek, Šeparović-Mušović i Batinić, zbora i orkestra te dirigenta Repušića, “Oda radosti” još je jednom ispunila svoju temeljnu svrhu kao vječni podsjetnik Europi/svijetu što im valja činiti.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo