Tinta se još nije osušila s lauda novog albuma “Blackstar” koji je objavljen 8. siječnja na 69. rođendan, a umro je njegov tvorac David Bowie, jedan od najvećih, najutjecajnijih i najvažnijih umjetnika rock i pop-glazbe koji je vlastitim mijenama više puta, osmišljavajući nove i inovirajući postojeće glazbene stilove, snažno i zauvijek izmijenio kurs popularne glazbe. Eto, bili smo gotovo pa sigurni da je Bowie u sumornom videu za recentni singl “Lazarus” odigrao još jednu ulogu, no posthumno gledati taj spot s njime na samrtnoj postelji doista je emotivno razarajuće. Ovaj put to i nije bila uloga ili neki novi Bowiejev lik kroz kakve je mnogo puta mijenjao svoj stil, imidž pa i personu, nego bolan oproštaj s ovim svijetom prije prelaska na drugi, ako takav postoji. Nije strah od ISIL-a ili terorizma, kako su pomislili i nagađali neki, osnovna tema ili potkontekst albuma “Blackstar”, odnosno singla “Lazarus”, nego bi to mogao biti pokušaj godinu i pol dana dugog nošenja s rakom, o čemu nismo imali pojma, i vlastitom smrtnošću u trenucima kad je Bowie već znao da je terminalno bolestan.
Osobno sam stekao dojam da je “Blackstar” svojevrsna potraga za smislom u vremenu kaosa i neizvjesnosti, a vjerujte mi na riječ, jer u tome nažalost imam iskustva, nema većeg besmisla i kaosa od suočavanja čovjeka s nekom takvom dijagnozom, ali daleko od toga da mi je na pameti bila Bowiejeva smrt. Mišljah da govori o besmislu tog i ovakvog svijeta, ali sada one tužne dionice saksofona na albumu “Blackstar” i patnički Bowiejev glas - za još jednu stepenicu podigao je vlastitu emotivnost kojom su često bile impregnirane njegove pjesme pa čak i one avangardne - jer to je bio i prvi instrument kojeg je Bowie zasvirao u četrnaestoj godini. No, pustimo naknadnu pamet i mogući ključ za dešifriranje “Blackstara” jer ma koliko sjajan bio, ionako neće promijeniti sliku kakvu smo odavno stekli o Bowieju koji se ovakvim albumom više nego dostojno oprostio od publike i, nažalost, vlastitog života.
A taj život, začet 8. siječnja 1947. godine u poratnom Londonu pod imenom David Robert Jones, doista je bio veličanstven jer ako nas je netko konstantno, i to desetljećima, iznenađivao i zadivljavao artističkim dosezima i promjenama, onda je to bio Bowie, odavno prozvan “najvećim kamenolomom rocka”. Pohvala je to koja bi za brojne druge izvođače mogla biti i pogrdan naziv jer malo tko voli prevrtljivce. No, Bowie nije bio prevrtljivac, nego umjetnik koji je mijenama osvajao novi prostor za sebe, a posljedično i za tisuće drugih izvođača. U početku njegove karijere, dok je još nastupao pod imenom Davy Jones, pa čak i nakon debi-albuma “David Bowie” (1967.), pod novim scenskim imenom, to i nije bilo razvidno, ali već nakon albuma “Space Oddity” (1969.) njegov trade-mark počinje poprimati obrazac koji kasnije smatramo jedinom Bowiejevom konstantom u opusu obilježenom naglim žanrovskim i drugim mijenama.
Korak ispred
Tu se negdje počinje kristalizirati i dojam da Bowie nije s ovog svijeta, nego poput nekog aliena koji je u mnogočemu barem korak ispred Zemljana, a u ulozi izvanzemaljca osvanuo je i 1976. godine u filmu “Čovjek koji je pao na Zemlju” Nicolasa Roega. Dotad će još barem nekoliko puta izgledati kao da je stigao iz Svemira, a singl “Changes” s četvrtog albuma “Hunky Dory” (1971.) kao da je ozvučio buduću matricu njegova načina rada nakon kojeg Bowie već 1972. godine izlazi na scenu u liku Ziggyja Stardusta, praćenog s Paucima s Marsa. Bio je to njegov prvi veliki alter-ego, ujedno i koncept kojem će često pribjegavati, pretvarajući se u fantastičnog junaka koji kao da ima svoj, zaseban život, gotovo neovisan o tvorcu tog lika. Bilo je to i zlatno doba glam-rocka koji je, baš kao u slučaju art-rocka, uvelike definirao, ako već ne i samostalno stvorio, a tih godina Bowie će se iskristalizirati i kao jedan od onih koji se kumovali estetskom i svakom drugom postanku punka, kasnije i synth-popa, novog vala i novog romantizma, da nabrojim samo neke od stilova u kojima je Bowiejeva uloga bila ključna ili velika. Do dolaska punka Bowie će na sceni i na albumima odigrati još nekoliko rola. Aladdin Sane s istoimenog albuma iz 1973. godine bio je zapravo derivat Ziggyja, a to se odnosi na nešto manje dojmljiv album “Pin Ups” iz iste godine i ponovo gitarističkim rifovima nakrcan i upečatljiv “Diamond Dogs” iz 1974. godine.
Teško da se na tim albumima, auditivno i vizualno, nije mogao nazrijeti smjer kojim će rock, via punk, ubrzo zakrenuti svoj smjer, ali Bowie nije imao vremena čekati takav razvoj događaja pa već 1975. godine objavljuje “Young Americans”, album gotovo sasvim inspiriran soul, R&B i funk glazbom, da bi već sljedeće godine objavio tranzicijski album “Station To Station” na kojem se pojavljuje kao novi lik, Thin White Duke, nagovješćujući pomak prema hladnijoj i motorički ravnijoj elektronskoj glazbi, inspiriranoj njemačkom avangardnom rock-glazbom zvanom Krautrock i dosezima electro-pop pionira Kraftwerk.
Bijeli vojvoda
Lik Mršavog bijelog vojvode stoga će potpuno zaživjeti na glasovitoj “Berlinskoj trilogiji” koju tako nazivaju iako nije u cijelosti snimljena u Berlinu. Uz Tonyja Viscontija koji se već ustalio kao ključni Bowiejev suradnik, a nakon vrlo važnih doprinosa gitarista Micka Ronsona, prvi plan će u novoj Bowiejevoj transformaciji popuniti Brian Eno koji je prije nekog vremena napustio Roxy Music. Odlazak u Berlin bio je na neki način uvjetovan i Bowiejevom odlukom da se skine s kokaina kojim se tijekom 1976. godine nekoliko puta predozirao, ali i težnjom da se povuče iz fokusa javnosti koja je donekle bila konsternirana zbog njegovih izjava o fašizmu, nacizmu i Adolfu Hitleru kojeg je u jednom intervjuu nazvao “prvom velikom rock-zvijezdom”. Možda bitniji razlog za odlazak u Berlin, jer je suosnivanjem organizacije Rock Against Racism kritičarima efektno začepio usta, bila je Bowiejeva nakana da se do daske upusti u Krautrock i elektronsku glazbu i iz toga pokuša iznjedriti nešto posve novo i drukčije. Kako za sebe, tako i za druge, uključivši i prijatelja Iggyja Popa kojem će u Berlinu 1977. godine pomoći skladati i producirati albume “Lust For Life” i “The Idiot”. Nevjerojatno, ali usred sveg tog kreativnog kaosa i skidanja s narkotika Bowie je u nepune tri godine realizirao čak tri albuma - “Low”, “Heroes”, “Lodger” - koji su uvelike definirali ne samo njegovu karijeru, nego i nadolazeći post-punk i synth-pop, a “usput” 1978. godine i turneju “Isolar II” od čak 70 koncerata, čime se još više približio publici. Ipak, status pop-zvijezde jer su tiraže albuma iz “Berlinske trilogije”, unatoč amblematskoj pjesmi “Heroes”, bile nešto niže, počet će iznova ostvarivati, ali prvi put u takvoj magnitudi, još jednim tranzicijskim albumom “Scary Monsters”.
Kao da je iskustva iz Berlina, pa i ona s eksperimentalnom i avangardnom glazbom, poželio i uspio prenijeti u kontekst pop-hitova poput “Ashes To Ashes” i “Fashion” premda se potonja može povezati i s funkoidnim hitom “Fame” iz 1976. godine koji je napisao zajedno s Johnom Lennonom.
Posljednji koncert
Kako god, tijekom 80-ih Bowie će prije i poslije svega ostati upamćen kao pop-star koji može rasplesati i stadione, kao što je to učinio i u Zagrebu krajem dekade, a podloga za to bio je izuzetno plesni album “Let’s Dance” (1983.) u produkciji Nila Rodgersa iz disco-funk grupe Chic, na kojem je zapaženu ulogu imao i teksaški blues-rock gitarist Stevie Ray Vaughan, važan za poblajhanog Davida gotovo poput prijašnjih Micka Ronsona, Roberta Frippa i Carlosa Alomara. Uvijek je znao pomno odabrati stručne suradnike i glazbenike koji rado preskaču žanrove, a ako i nije bio najbolji, “Let’s Dance” je bio je i ostao najtiražniji album u Bowiejevoj karijeri, čiji će uspjeh djelomice dosegnuti bitno manje upečatljiv “Tonight” iz 1984. godine.
Usporedo s tim albumima, ali izvan njih, Bowie niže i nekoliko hitova kroz filmove ili duete, poput “Cat People” ili “Absolute Beginners”, odnosno “Under Pressure” s Queen, “Tonight” s Tinom Turner, “Dancing In The Street” s Mickom Jaggerom i “This is Not America” s Pat Metheny Groupom. U intervjuu za magazin Word, 2003. godine, Bowie je izjavio da je najviše griješio kad je podilazio publici “ili pokušavao pogoditi njezin ukus” i to je najprimjerenija ocjena njegovih 80-ih nakon kojih veliki kameleon - koji je “masku stavljao ne da bi tržišno prodao ideju, nego da bi ostvario umjetnost” kako to lijepo reče njegov biograf Paul Trynka - uskoro ponovo zaokreće kurs prema avangardnijim vodama. Prvo se na prijelazu 80-ih u 90-te usred grunge-rock eksplozije zabavljao s punokrvnim rock-bendom Tin Machine, pa se oženio s crnoputom manekenkom Iman, a potom počeo koketirati s technom, drum’n’bass i drugim nadirućim stilovima elektronske glazbe, posebice na albumima “Outside” (1995.) i “Earthling” (1997.), no ne toliko uspješno kao tijekom “Berlinske faze” i koketiranja s Krautrockom i njemačkom elektronikom 70-ih. Tada je Bowie percipiran kao čovjek koji setira trendove, tijekom 90-ih činilo se kao da ih samo prati, i to ne kroz važna djela.
Možda razočaran percepcijom tih albuma, Bowie krajem 90-ih okreće novi list, no prvi put doimajući se kao da ne tjera sebe naprijed, nego s pogledom u retrovizor i vlastitu klasicističku eru, ako je takva postojala tijekom 70-ih kad je stvarao žanrove i rušio barijere. To je bio ključ za dešifriranje albuma “Hours...” (1999.), a posebice vrlo ugodnih i odmjerenih “Heathen” (2002.) i “Reality” (2003.), nakon čega odlazi na lukrativnu turneju koju u jesen 2004. biva prisiljen prekinuti jer mu je tjedan nakon koncerta u Oslu konstatiran srčani udar.
Zbog toga, ali vjerojatno i nekih drugih okolnosti, Bowie više nije odlazio na turneje, posljednji put nastupio je krajem 2006. godine uz Aliciju Keys na dobrotvornom koncertu “Keep A Child Alive”, a čekalo se i dugih deset godina na njegov novi album “The Next Day” (2013.). I on je bio dočekan gromoglasnim pohvalama i percipiran kao još jedan klasik u Bowiejevu opusu, čak ponajveći uz njegova ključna djela iz 70-ih. Doista, Bowie tako snažan album nije imao još od “Scary Monsters”, no pravo iznenađenje sačuvao je za sam kraj života, darujući nam najavangardnije djelo karijere, “Blackstar”, čije pjesme nakon Bowiejeve smrti, a posebno odjavna “Can’t Give Everything Away”, dobivaju drukčije i novo značenje. Život je ono za što se držimo zubima pa bi ga i zato trebalo svakog dana živjeti punim plućima, ma koliko to zvučalo poput isprazne floskule. Nije nam dano svima da budemo velikani poput Bowieja, ali ako i on priznaje da ne može “ostaviti sve”, a zaista je imao veličanstven i ispunjen život, onda vam je jasno koliko u njemu treba uživati. U tom uživanju Bowie je mnogima bio soundtrack, a njegovo umjetničko značenje i utjecaj mjerit će se još dugo.
Režirana smrt
Uostalom, nemate li osjećaj da Bowie zapravo i nije umro, nego da je i smrt izrežirao kao samo još jednu životnu avanturu i inspiraciju za još jedan veliki album, ostavljajući nam uz njega u amanet niz besmrtnih djela, galeriju izmišljenih, no stvarnih likova i opus grandioznih pjesama kojima je iznova i iznova izmišljao samog sebe, osvajajući beskrajno velik kreativni prostor i za tisuće i tisuće drugih kojima je bio inspiracija, uzor i učitelj. Samo zamislite kako bi popularna glazba izgledala da nije bilo Bowieja pa ćete shvatiti da je ionako odavno postao besmrtan, baš kao što su to oduvijek bili Ziggy Stardust ili Thin White Duke.