INTERVJU KONTROVERZNOG REDATELJA

Branko Brezovec: Moja predstava o homoseksualcima svidjet će se i žešćim konzervativcima

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 03.10.2014. u 10:28

Tomislav Krišto/CROPIX

Zapamćen po ‘Glembajevima’ sa Severinom, nakon niza godina odsutnosti vraća se komadom prema knjizi Roberta Musila

Branko Brezovec, kontroverzni kazališni redatelj, po jednima genijalac, po drugima redatelj od čijih se predstava treba spašavati pa i bijegom kroz prozor (navodno je to jednom učinio Kosta Spaić), ljubitelj kazališne raskoši i ekstravagancija (ako je to financijski moguće) na dan zagrebačke premijere svoje nove predstave “Pomutnje” govori za Jutarnji.

Predstavu ste premijerno izveli u New Yorku, u Abrons Arts Centru. Kako je prošlo tih pet dana?

- Volio bih da se ne moram, u trendovskom duhu, samohvalisati, ali moram reći da je bilo dobro, da smo dobili odlične kritike i iz dana u dan sve više gledatelja, a sve to u prostoru koji ima svoj kulturni identitet i prepoznatljivost. Jedna od tih kritika govori da se u predstavi može osjetiti novo iskustvo - za razmaženi New York nije loše.

Nema vas u javnosti, odnosno vaših predstava, zadnjih godina. Gdje ste?

- Radio sam Wagnera, “Ukletog Holandeza”, prošle godine na Splitskom ljetu, što je bio jedan veleban projekt sa 350 ljudi, a Wagnera od hrvatskih redatelja valjda nitko nije radio zadnjih 30 godina. Inače je problem što su moje predstave velike, ova je imala preko 300 ljudi, “Travnička kronika” koju sam radio u Makedoniji 2012. imala je preko pedeset... Mislim da ću raditi sve manje, imam sve manje volje u uvjetima u kojima se danas dešava teatar, ne samo financijski. Riječ je o ukupnoj hrvatskoj kulurnoj strategiji i kulturnoj politici koju provodi naše ministarstvo, imamo jednu potpunu dezorijentiranost u tom prostoru.

“Pomutnje gojenca Törlessa” radite sa svojim studentima sa ADU. Zašto?

- Između ostalog zato da pokažem da se na Akademiji može raditi po drukčijim parametrima koji nisu isključivo iz smjera Stanislavskog i predgavelijanskog kazališta, nego da se može raditi jedno autentično promišljanje Gavelle...

Je li se u predstavi “Pomutnje” vaša poetika promijenila u odnosu na negdašnju? Želja za provokacijom nije vas napustila?

- Ta predstava je i pedagoški potez, jer se i ADU s novim dekanom Baletićem otvara, predstava je i pedagoški rizična jer to su mladi ljudi koji se moraju zanimati jednom maksimalno otvorenom temom homoerotičkih odnosa, i oni si u tom smislu moraju otpustiti puno više nego što to neki klasični pedagoški kriteriji dopuštaju. Polazi od pretpostavki nepsihološkog teatra, ide prema gestualnom teatru, brehtijanskom, autentičnom Gavelli rijetkom u hrvatskom teatru. Glumci su naši najtalentiraniji studenti, po mom mišljenju, koji su se odlučili upustiti u tu avanturu, drukčiju vrstu teatra, ali i drukčiju vrstu morala. Jer, standardi za koje su pripremani je klasični teatar u kojem je pozicija glumca građanski osigurana. Ovdje se treba ići preko toga... Vraćamo se na iskustva “Shakespeare the Sadist” s kraja 80-ih godina. Predstava nema veliki dekor i ima samo šest glumaca. Po tome se želi ubaciti u sadašnju dinamiku prostora i vremena više nego velike predstave, recimo, “Travnička kronika” je igrala u Zagrebu s puno glumaca za jako mali broj ljudi...

Zato što ste vi tako napravili...

- Pa ja sam to napravio, držim ekskluzivu jer mislim da nema potrebe za većom publikom. Gotovo da je teško pratiti ono što mene zanima, iako moja ekskluzivnost nije ništa veća nego je bila ona prvih Eurokaza. Ta ekskluzivnost se onda mogla pratiti, sad naravno ne može, živimo na drugačiji način...

Kako to mislite?:

- Ne mislim da živimo bolje ili lošije, ali šezdesetosmaški teatar je bio dvadest godina udaljen od prvih Eurokaza, pa se lako moglo biti za to, kao recidiv aktivizma šezdesetih, ili se pak tome žestoko suprotstaviti. Danas, sa 45 godina udaljenosti od aktivističkog teatra, postalo ti je nekako sve “u nizu”...

Je li vaša predstava na neki način aktivistička?

- Nije aktivistička u ovom smislu u kojem je danas dosta modno i pomodno režirati... Generacija studenata koja danas, uz moje odobravanje, vlada hrvatskom režijom doista se zalaže za taj aktivizam jer smo mi, generacije prije njih, bile protiv svake ideologije, režijski teatar moj, Vite Taufera, Dragana Živadinova, borio se protiv ideologije predstave, ideologije teksta, ideologije slike... Danas žele biti žešći, to su najvećim dijelom moji studenti pa imam valjda i ja u tome nekih zasluga. Ali u tom smislu moj teatar nije angažiran, nije aktivistički, pogotovo ova predstava, mislim da ni Željka Markić ne bi imala ništa protiv uvida koje ta predstava donosi. Ne može ona to “pročitati”, ali s nečim što može, bila bi zadovoljna.

Na primjer, s čim bi Željka Markić bila zadovoljna?

- S tim da u homoerotičkom odnosu, kao u svakom drugom odnosu, ima vrlo mračnih mjesta. Tu je i generalno pitanje - koje naravno nadilazi njezine kapacitete - što mi zapravo želimo kada želimo drugoga, što želimo u ljubavi? Je li to pitanje neke podzemne privlačnosti, želimo li preći i preko tog drugog uništavajući sve ga do neke sfere transcendencije. Cijela predstava je vezana na Kantovu filozofiju, da ne tupim mnogo, koja, vrlo pojednostavljeno govori da stvar po sebi, recimo Bog, postoji, ali se o njemu ne može ništa reći. Pa ta želja da se govori o nečemu o čemu se ne može govoriti uništava drugoga. To je ono kad svojoj ljubavi kažete “Anđele moj”. Ne vidite u drugoj osobi osobu kao što ste vi, nego nekog višeg, čišćeg... veliš “anđele“, a ne želiš tu osobu prihvatiti kakva jest...



Žmegač na jednom mjestu karakterizira roman kao “anticipaciju fašizma”.

- Vrlo zanimljivo je da je to Musilov rani roman, dok je njegov “Čovjek bez osobina” po mom mišljenju najbolji roman ikad napisan. Radnja “Pomutnji...” je vrlo kompleksna, vrlo introspektivna, što znači da je, baš po Aristotelu, svedena na minimum, i to još jedan dobar detalj - kako dramatizirati introspektivnost jednog romana.Predstava se zove “Pomutnje”, a ne “Pomutnje gojenca Törlessa” baš zato što se bavi ne samo spolnim sazrijevanjem. Mjesto o kome govorite je u Žmegačevom pogovoru. Roman bi mogao biti anticipacija fašizma baš zato što intelektualci ne znaju što bi s rabijatnim tipovima koji su Törlessovi prijatelji. Ali ovdje su svi u pomutnjama, u adolescentskim godinama, 17-im, 18-im, svi se bave problemom preskoka u neki drugi svijet. Pa je tako generalna tema predstave kako u drugoj osobi pronaći nešto više nego što ona jest.

Izdvajamo