U godini 130. obljetnice rođenja velikog splitskog sina Ive Tijardovića Hrvatsko narodno kazalište u Splitu odlučilo je na otvorenju svoje ljetne sezone, 71. Splitskog ljeta, praizvesti njegovu operu Dioklecijan. Premda je njezin dio prije 12 godina predstavila studentska produkcija u režiji Gorana Golovka, ovo je prvi put kada je djelo postavio profesionalni ansambl i to u nešto većem obimu. To i dalje nije integralna verzija jer partitura u cjelini traje gotovo pet sati i traži nevjerojatnih 25 solista. Maestro Hari Zlodre kojemu je povjeren glazbeni dio izvedbe odlučio se za kraćenja do razine 2 sata i 40 minuta, te broj uloga kroz to sveo na 15, a njima je redatelj Ivan Leo Lemo pridodao još dvije glumačke – kršćanskoga glasnika (Mihael Elijaš) i posljednjeg Jupiterovog vrača (Siniša Popović).
Glavni trenutak u redateljskoj koncepciji jest promjena scene u posljednjem prizoru: nakon što su tri čina i osam slika pogledali unutar kazališne zgrade, publika i kompletni izvođački korpus, koji zajedno sa zborom, orkestrom i baletom broj više od 300 duša uz dvadesetak članova autorskog tima, upućeno je na amblematsku opernu pozornicu festivala - Peristil. Deseci statista odjevenih u rimske legionare, u kostimima u kakvima ih obično svakodnevno viđamo po Peristilu kako se fotografiraju s turistima, pratilo je povorku koja se kretala od kazališnog ulaza, preko dijela Marmontove ulice, sve do mitskog kipa Sv. Grgura, kroz Zlatna vrata sve do Peristila. Bilo je u tome nešto ritualno, sveto, zamišljeno, uronjeno u taj antički kamen koji već stoljećima priča priču o dalmatinskom caru koji je rođen u obližnjoj Saloni (današnji Solin), vojnim uspjesima i urotama došao do mjesta imperatora, koji je s tog istog mjesta prvi u povijesti Rimskoga carstva vlastitom voljom odstupio i u mirovini se povukao u palaču koju je dao izgraditi u zaljevu u blizini rodnog grada, za stare dane, na temelju koje će kasnije izrasti Split.
Libretist dr. Branko Radica i skladatelj Tijardović, ali i redatelj Lemo poseban naglasak stavljaju na propast stare religije mnogoboštva i stvaranje nove, monoteističkog kršćanstva, u dualizmu kojim i odiše splitska povijesna jezgra. Najljepše stranice opere otpjevat će kršćanin Antonij, sin carskog šefa ceremonije, svojoj ljubljenoj Valeriji, Dioklecijanovoj kći koja će zajedno s majkom također tijekom opere prijeći na kršćanstvo, a Dioklecijan kao posljednji progonitelj kršćana biti posredno zaslužan za njihovu smrt. Taj osjećaj krivnje ga u konačnici, samoga i napuštenoga u vlastitoj palači, vodi u samoubojstvo ispijanjem otrova, čime završava predstava koja se odigrava na samoj sredini Peristila, na pozornici u obliku crvenog križa, a crvenom bojom je i osvijetljen zvonik katedrale koja nosi ime Svetoga Dujma, još jednog Dioklecijanovog mučenika. Počast je to prolivenoj krvi u Dioklecijanovim bitkama i progonima. Uz ljubavne duete kojih ima čak tri najljepše stranice partiture su i zborske molitve kršćana iza scene koje djeluju kao da se događaju u rastrzanoj Dioklecijanovoj glavi, uz pomahnitalog šefa ceremonije Diona i zabrinutog povjesničara Tibula. Ostalo je, više manje, deklamacija Radičinog teksta koji vjerno prepričava privatni i profesionalni život Dioklecijana, a vlastiti tekst redatelj Lemo piše za monolog posljednjeg Jupiterovog vrača, u tumačenju sjajnog Siniše Popovića.
Povijesnim izvorima su vjerni i kostimi Amne Kunovac Zekić, kao i scenografija Vesne Režić, dok je koreografske prizore neoklasično oblikovala koreografkinja Belma Čečo Bakrač. Uz kostimografkinju i koreografkinju u autorskom timu, u izvođačkom sudjeluje još petoro gostiju iz Sarajevske opere, sve redom mladi operni pjevači sjajnih glasova, od čistog zapjeva subretne sopranistice Aide Čorbadžić kao Valerije, preko mekog baritona Erola Ramadanovića u ulozi povjesničara Tibula, sve do svih nijansi tenora: prodornog lirskog Ileša Bečeia u ulozi Galerija, tenora spinto Amira Saračevića kao Maksimilijana ili pak impozantnog dramskog Ermina Aščerića u trostrukoj ulozi Kaje, Apera i Ribara.
Sve pohvale idu tumaču naslovnoga lika, čakovačkom baritonu Jurici Jurasiću Kapunu u naslovnoj ulozi, koji gotovo sva četiri čina ne silazi sa scene i donosi skladnu mjeru čvrstine i mekoće, dramskih i lirskih elemenata, sa zvonom u glasu koji osvaja publiku. Poseban je glas i korčulanski tenor na radnom zadatku u Zagrebačkoj operi, Roko Radovan, koji je profitirao u ulozi emotivnog kršćanina Antonija, a posebno se glumačkim talentom u završnom prizoru psihičkog rasapa njegova oca, magistra ceremonije Diona, iskazao Solinjanin Bože Jurić-Pešić, tenor Riječke opere. Dojmljivim glasovima ženske su boje branile kaštelanska sopranistica Antonija Teskera i omiška mezzosopranistica Terezija Kusanović kao careve supruga i majka, dok je neobičnu boju glasa otkrila je splitska mezzosopranistica Žana Marendić kao Flavija Galla. Uz Teskeru jedini član Splitske opere ovdje je bariton Marko Lasić koji je izvrsno otpjevao dramaturški važnog svjedoka Lucija Vera, kao i solo kršćanskog roba iza scene Peristila. Sve pohvale idu i Zboru i Orkestru Splitske opere koji su zdušno izvodili tešku partituru i oživjeli svijet Dioklecijana kroz vizuru ozbiljne opere na rubu verizma, modernizma i vagnerijanskog principa totalnog kazališta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....