Jedan sasvim običan mladić putovao je usred ljeta iz svog rodnog Hamburga u mjesto Davos...” Mladić je, naravno, Hans Castorp, Davos elitno lječilište za grudobolne, Castorp ide u posjet bolesnom bratiću Joachimu Ziemssenu, a sve zajedno početak je jednog od najslavnijih i najutjecajnijih romana svih vremena, “Čarobnog brijega” Nobelom nagrađenog Thomasa Manna iz 1924. I, k tome, početak predstave koju u ZeKaeMu postavlja Janusz Kica, a premijera je 30. prosinca. Filozofičan, esejističan, roman o subjektivnosti vremena možda i prije svega drugog, dočarat će uz pomoć Adriana Pezdirca kao Castorpa, Frane Maškovića kao Ziemssena, Lucije Šerbedžije kao Mme Chauchat, Renea Medvešeka kao Settembrinija i velikog dijela ansambla ZeKaeMa. Autori dramatizacije su Vera Sturm i Hermann Beil, dramaturg Lada Kaštelan, a kostimografkinja Doris Kristić.
Tekst kao mit
Mann je, kako kaže Kica, uz Prousta vrhunac onoga što je realistična književnost dala, a i sam Kica naučio nas je na velika očekivanja. Očekujte, dakle, puno, a ni od sebe manje - i kobni grijeh Hansa Castorpa bio je taj što nije znao što da od sebe očekuje, a našao se na mjestu gdje ništa nije kao što se čini. Roman je u obliku koji danas poznajemo počeo pisati 1912., nakon posjeta svojoj supruzi koja se liječila u Davosu.
Zašto režirate ‘Čarobni brijeg’? Težak je, naporan.
- Nekoliko je razloga. Prvi je taj da rado radim zahtjevne stvari, izazovne, ‘nemoguće’, volim kad me materijal prestraši i izazove. Veliki tekstovi koji žive u našoj svijesti kao mitovi uvijek imaju nešto erotično. Ne dopuštaju letargiju, zahtijevaju puno mašte, treba se s njima boriti. Drugo je to da sam htio raditi komad s velikom podjelom. Ansambl ZeKaeMa dugo poznajem, volim ga, imam s njim gotovo familijaran odnos. Ansambl je sad malo proširen, došle su mlade snage i želio sam raditi i s njima. Adrian Pezdirc, kojega sam poznavao s glumačkih ispita, učinio mi se idealna podjela za Castorpa. Jednom je prošao kraj mene na ulici, a meni se učinilo da sam se susreo s Hansom Castorpom, baš tako. I naravno, mislim da taj prilično intelektualni roman ima mnogo toga reći o stanju duha danas.
Dijagnoza našeg svijeta
Vjerojatno ga ne biste niti radili da nema.
- Ovako poluozbiljno, mogu se pozvati na Romana Polanskog koji je jednom prilikom rekao da kad želi ‘poslati poruku’, ide na poštu. Nemam, dakle, neke posebne poruke, samo mislim da svako djelo treba raditi misleći na sadašnjost, iz perspektive sadašnjosti, živi se hic et nunc, tu i sada. Samo, neke se stvari i stotinu godina nakon nastanka ovog romana zaista nevjerojatno poklapaju - pasivnost, nihilizam mladog čovjeka koji bježi pred životom. Zatekao se na luksuznom mjestu i gdje može živjeti u iluziji i samoobmani. Kako kaže Nietzsche: ‘Led je blizu, usamljenost je neizmjerna, a kako sve stvari mirno počivaju usred svjetlosti!’ Zanimao me , u egzistencijalnom smislu, bijeg od života u stanje ‘zaleđenog srca’. I ova je dramatizacija fokusirana na taj proces bijega u totalnu subjektivnost. Mislim da je to i dijagnoza našeg svijeta danas. Uz takav bijeg ide i neka vrsta luksuza, svijeta bez briga. Ne tvrdim da je današnji svijet bez briga, upravo obrnuto, ali i mi se damo lako izmanipulirati, kako si je to dopustio Castorp.
Roman počinje slikom askeze, stroge bolnice, ali kako radnja odmiče, vidimo da su pacijenti prilično raskalašeni, tu su zabave s mnogo alkohola, kockarnice i kavane. Hoćete li u njihovu prikazu ostati suzdržani, u naznakama, kao Mann ili ćete otvoreno pokazati sav taj karnalni, seksualni naboj?
- Odustali smo od klasične podjele na publiku i scenu, imamo specifičnu prostornu situaciju, izrazito intimnu, tako da je nemoguće da budemo jako opulentni. Bilo nam je važno da publika živi u neobičnoj blizini glumaca - igramo na četiri strane i gdje god se glumac okrene, tu ga netko gleda. Tako da se ta opulentnost romana događa kod nas u sferi misli, a ne pomoću slika. Osim toga, znamo da, radeći tako golem roman, moramo stvari reducirati, moramo se radikalno odlučiti za jednu priču. Ima puno takvih primjera, da spomenem, na primjer, adaptaciju ‘Zločina i kazne’ Andrzeja Wajde, koja počinje na 270. stranici romana. Ali apsolutno pokušavamo prikazati kako to Castorpovo vegetiranje, koje traje sedam godina, odlazi u jedan ‘raspašoj’. I komad se s vremenom ‘raspada’ - počinje na neki način humoristično i vedro, a s vremenom dobiva nešto sivo, lakoća bivanja pretvara se u nešto degenerativno. S tim se veže i čekanje Hansa Castorpa na povratak Mme Chauchat...
Veza publike i glumaca
Ta nemarna i fatalna dama čerkeskog lica važan je lik i romana i europske književnosti. Kod Manna njezin odnos s Hansom ostaje nerazjašnjen. Kod vas?
- Njihov je odnos kao i u romanu. Ona ga provocira, a on se ne usuđuje jer ne zna - boji se odnosa, boji se života, svega što je realizirano. Ostaje u jednom vakuumu, i to je zanimljivo jer Mann ostavlja otvorenim je li se te noći kad su bili zajedno nešto dogodilo ili ne. Ne zanima ga. Sam je Mann, nije tajna, skrivao svoju sklonost prema istom spolu. Zbog socijalnih i građanskih pritisaka to za Manna naprosto nije dolazilo u obzir. Odnos Castorpa prema Mme Chauchat je takav, neispunjen odnos. Mann je jako nekonzekventan, i to je fantastično i intrigantno jer je sve tako otvoreno i ne treba ništa dograđivati.
Nismo spomenuli najčešće tumačenje romana, kao kritiku onoga što se zbiva ‘dolje’.
- To je slika toliko poznata da je nisam niti spominjao - priča o nekome tko zaluta u duhovnu pustinju, ledeni kraj, u kojem se zaboravlja što je ono bitno. A to što ga vraća u stvarnost je katastrofa rata.