Kazalište Gavella 21. ožujka premijerno će izvesti autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić “My Little Corner of the World”, nastao prema Fassbinderovom “Južnjaku” iz kojeg su izvučeni motivi ksenofobije, nesnošljivosti ne samo prema strancima već i prema svakome tko je na bilo koji način drugi i drugačiji. Ulogu suvišnog, predmet mržnje i gađenja, ono što bi po Fassbinderu bio lik južnjaka, glumi Đorđe Kukuljica. Riječ je o glumcu kojeg se 90-ih smatralo budućom zvijezdom, no njegovu karijeru omela je teška prometna nesreća nakon koje je morao nanovo učiti govoriti, hodati, živjeti. Mnoge je uloge nakon oporavka ostvario u Gavelli, a i izvan nje, ali nijedna nije bila prelomna koliko bi mogla biti ova.
Igrate stranca, južnjaka. Tko je taj čovjek, odakle dolazi i što hoće?
- Južnjak je bezvremenski beznacionalni stranac. On je sve ono što ljudi koji ne pripadaju sredini u koju dolaze predstavljaju u očima i tjelima starosjedilaca. Uljez i opasnost jer ne traži, ne inzistira, ne treba.... sve radi šutke. Svoje potrebe drži za sebe, ne provocira, jednostavan je. Tu dolazi do one primitivne ucjene: jesi li s nama ili protiv nas, nakon čega slijedi agresivna reakcija sredine, čak i neki lascivni nasrtaji na tog nesretnog južnjaka, koje on detektira i inteligentno se povlači, ne želeći nikoga povrijediti. Pokušavamo riješiti jednu od onih starih čehovljanskih teorija o razobličavanju učmale provincije, a inicijator toga procesa jest stranac, južnjak.
Došli ste ovdje 1992. iz Beograda. Jeste li vi taj?
- Bio sam stranac, a danas sam to postao čak i tamo gdje i nisam bio. Da, roditelji su mi po nacionalnosti Hrvati pa je logično da sam i ja jel’te, ali moje ime je tipično pravoslavno - i meni jedino i prelepo. Đorđe, to nekako gordo zvuči danas. To bješe onaj Marjanović divan pjevač šlagera 60-ih i 70-ih, mojoj majci najdraži, ali nisam siguran za oca. Ja sam zapravo Ivan Đorđe, dragi moji, i glumit ću stranca.
Čujem, mlate vas 10 minuta na sceni...
- Istina je da cijela stvar doživi katarzu u sceni tučnjave. To je taj feedback o kome sam slušao kao klinac od starijih glumaca. Kada osjetiš kolegin uzdah a pritom padaš na leđa, potpuno si miran jer znaš da je iza tebe baš on. To povjerenje me čini ponosnim što se bavim ovim poslom. Da nije mojih gavelijanaca, ostao bih suha smokva. S ponosom mogu reći da sam član ozbiljnog dramskog ansambla sa svim manama i vrlinama urbanog kazališnog života. A to su i naši divni scenski radnici - kostur predstava, garderobijerke bez kojih smo kao bez glave, šminkerice i vlasuljarke, inspicijentice, duša i tijelo predstava, pa šaptačice koje su tu baš kada zatreba i tako...
1996. preživjeli ste prometnu nesreću s kolegicom Enom Begović koja je poslije stradala. Kako je biti Vronski koji je preživio?
- Da, da, gospodin Vronski... O njemu bih u tri broja Jutarnjeg, ali nemam tu mogućnost. Niti jedan Vronski ne preživi. Zapravo bih Vronskog sučelio Prometeju, bolje se čitam u grčkoj mitologiji. Prikovan na stijenu, pa kljucanje jetre. Upravo tako se i ja osjećam zadnjih 20 i kusur godina. Žao mi je da se tragedija dogodila, ali i one su prokleto neminovne. Bila je to moja prekrasna kolegica i prijateljica, lijepa i prerano preminula diva ostavila je dubok trag na mene. Toliko puta me je bodrila da ne posustanem, da se izborim sa sobom, da ću možda jednoga dana biti Vronski. Ali, eto, završio sam kao stranac. Vjerujem da bi se to njoj dopalo i da bi bila ponosna.. Sjećam se kako me tješila zbog mojih dvojbi tih tjeskobnih godina, kada sam zapravo odrastao, čak sam joj pustio Balaševića, a to u ono vrijeme nije baš bilo popularno, moju omiljena pjesmu: “Noć kad sam preplivao Dunav”.
Prvo ste bili beogradski đak, a onda ste prešli na zagrebačku Akademiju gdje ste i diplomirali...
- Dojahao sam s prve završene godine beogradske akademije na početak prve zagrebačke. Joooj... meni je profesor Milence Maričić govorio: “deco nemojte misliti da ste sada glumci, vi ste pre svega radnici-delavci”. Volio je slovenski jer je bio Stupičin asistent. Glavna razlika u Zagrebu je što se tu mladi ljudi s ceste guraju u Shakespearea, a u Beogradu se za to znojiš tri godine. Tako su stvari nekada funkcionirale, sada ne znam, možda bolje da ne znam...
Koliko ste se kao osoba promijenili od 90-ih, što danas znate a onda niste znali o glumi, životu?
- Ja sam vjerojatno ovdje postao i sam sebi stranac premazan svim inercijama i lažnim nadama i obećanjima začinjenim nesuptilnim obraćanjima dvoglavih aždaja koje sam kao dijete često obezglavljivao. Gluma je zanat i za mene koji sam 90-ih mislio da sve znam, sada zapravo znam da znam ili ne znam puno, zapravo učim opet hodati. Tu su Anica i Jelena nepopustljive: “Đole dragi, ne ide to tako, Đole, ne hodaj kao Isus, daj opusti se više, Đole”. Eto utjecaja zagrebačke Akademije na moj lik i djelo hahaha...
Jeste li se navikli na mentalitet Zagreba i hrvatskog teatra, ako je to uopće moguće?
- Zavolio sam Zagreb, a poštujem ga. “Tamo gde si, nestani”, reče mi jedan mangup s Dorćola prije nego ću doć ovdje (to u beogradskom slengu znači “asimiliraj se u sredinu”) i poslušao sam ga. Je li se moguće naviknuti? “Ko kuži, kuži, ne? Kužiš, stari moj”, reče mi u prednjem bircu Gavelle jedan moj sjajan kolega, a ja ću njemu: “pa valjda, ne”.