Prošlo je, evo, punih 15 godina od smrti glumice Ene Begović (1960 – 2000), a čini se da je tužna vijest stigla jučer.
Bili smo u redakciji i zinuli. Kako smo mogli znati da je Ena Begović jedina ovako, tragično preminula filmska zvijezda za proteklih pola stoljeća? O tome se u šoku ne razmišlja. Status “zvijezde” stvorila je svojim radom, status koji posthumni komentatori radije ističu negoli usporedni status dramske prvakinje nacionalnog teatra. I to od njenih prvih pojava na filmu, točnije u filmovima Lordana Zafranovića (“Okupacija u 26 slika” 1978., “Pad Italije” 1981.)
Dalekovidni Zafranović
Zafranović je dalekovidno raspoznavao mlada filmska lica, bez obzira na spol. U mladoj curi prepoznao je buduću glumicu. Kad se pogleda bilo koji filmski insert na internetu, vidjet će se kako mlada Begović ignorira blizinu i značaj tada velike filmske kamere; slobodna je pred njom baš onako kako to žele filmaši, kao da je nema. Nije pred objektivom samo njena fizička ljepota, opjevana kako publicistički tako i filmski, već sloboština, zračenje što dijeli prisustvo rijetkih glumačkih lica od većine njih.
Na dan smrti Ene Begović sastao sam se s njenim “drugim” filmskim režiserom, sa Zoranom Tadićem, i njegovim bratićem Brankom - Gugom. Podigli smo čašice i popili piće “za Eninu dušu”. Zoran je, uglavnom, šutio. Jer, nekoliko godina ranije provodio je s Enom dane i tjedne, radeći na filmu “Treća žena” (1997). Zbog Tadića, i meni je Ena Begović onog časa postala bliskom, kao neka poznanica koju znadem odavno, iz viđenja. Zajednički gubitak postao je osobnim.
Tadićevi glumci
Filmski režiseri razmišljaju drugačije, razumije se, od nas običnih, svakodnevnih “režisera”. I drugačije određuju i dijele velike glumce od ostalih. “Nema ništa tužnije nego biti loš glumac”, ponavljao je Tadić, koji se za svakog svog filma maksimalno isključivao iz svakodnevice i predavao poslu. Kad bi svratio doma, u kvart, zato da promjeni veš, usput bi na kakvom brzom piću ponovio: “Ena je fantastična”. Trebalo ga je poznavati, i njegovu suzdržanost, da bi se shvatila veličina tog komplimenta.
Ono malo moje sumnjičavosti prema nepoznatoj pojavnosti Ene Begović na crno-bijelom filmu, u usporedbi sa “cinemascope-Enom” i naslovnicama praktično svih domaćih novinskih izdanja, razbilo je gledanje filma, “Treće žene”. (Za ulogu je dobila Zlatnu arenu.) Prikazivanje tog filma rujna 2012. u bečkom Burg-kinu, nedaleko Hofburga, svrstalo je Tadića u red Carola Reeda (Treći čovjek, 1949), odnosno prvih imena 50. Viennalea: Edwardsa, Kubricka, Sauteta, Rafelsona i drugih. Jednako tako, Tadićevi su glumci zaposjeli prvi red s holivudskim veličinama. Spomenutom prilikom, publici su se naklonili Alma Prica, Vlatko Dulić i Vedran Mlikota, ali Ena Begović ostala je nedodirljiva, tamo visoko na platnu, okružena svojom ljudskom i filmskom sudbinom.
Baš pred filmskom klapom čarobnjaka Tadića, koji je uporno izbjegavao “monitor” na snimanju, glumica Ena Begović potvrdila se, istovremeno, kao dramska prvakinja i kao lijepa glumica. Tek tu je vidljivo da “plavuši Eni” nije potreban kolor-film kako bi bljesnula snagom prirodne darovitosti i produhovljene glumačke učenosti. Svakako, tome je pridonio i rad snimatelja Gorana Trbuljaka. Bez obzira na jednu “golišavu” scenu, Begovićka je ovdje dramska filmska glumica.
Već i površan pogled na filmografiju Ene Begović pokazuje kako se od nje moglo živjeti, ali njoj je novac bio premalo, trebala joj je svakodnevna škola i praksa glume, i to u jednom od prvih teatara u gradu, u HNK. Mogle bi se, ovdje, pobrojiti mnoge uloge tijekom 15 godina za kojih je radila u Drami, kako bi se, naposljetku, u retrospektivnom pogledu “sve” svelo na Miroslava Krležu i njegove “Glembajeve” (1988). Preciznije rečeno, na Antuna Vrdoljaka i njegovu filmsku ekranizaciju ovog Krležinog djela – ako ne više njih, što se skrivaju pod kompleksom jednoga imena. Kao da i svi mi, koji smo je gledali u kazalištu, pamtimo jedino tu filmsku rolu, barunicu Castelli. I njeno principijelno odbijanje Zlatne arene 35. Pulskog festivala za sporednu ulogu, zato što ju je smatrala - glavnom.
Ljepota nije dovoljna
Premda nam Ena Begović posredno poručuje: - Ljepota, sama po sebi, nije dovoljna - teško je izaći iz okvira uskoga grada. Njen je profesionalni, glumački život potvrđivao tu zamišljenu rečenicu; vjerojatno joj nismo dopustili da izađe iz mladenačke kože, jer nismo uočili drugost njene ljepote, koju je ponijela kao zalog svojim plemenitim težnjama prema umjetnosti.
Sjećam se jedne davne večeri u Gavelli, u glumačkom kafiću. Baš kada se režiser Branko Ivanda vratio sa suprugom Stankom iz Los Angelesa; sjedio sam sa Šerbedžijom, za susjednim stolom. - Ena je zaista lijepa – primijetio je Rade, videći je. Tada se nisam ni dosjetio da je baš Rade nagovarao nesuđenu pravnicu Enu na Akademiju, i to poslije zajedničkog nastupa u Ristićevu filmu “Ivan Goran Kovačić” (1979). Govorio je o njoj kao o nekoj glumici koju je vidio prvi puta uživo. A to vjerojatno jest karakterizacija filmskih veličina.
- Uopće nisam htjela biti glumica. Time sam iznenadila i svoje roditelje. Čim sam snimila film “Ivan Goran Kovačić” i oni su me nagovarali da probam upisati Akademiju. Otišla sam (na prijemni) bez ambicija i posebnih želja - izjavila je jednom Ena Begović. Veliku glumicu susreo sam samo jednom izvan scene i filmskog kadra, i to u domu njenog kolege Božidara Alića. Bila je Badnja večer, pa je njegova majka Zdenka priredila bakalar. Bilo je tamo više Božinih glumačkih kolegica, ali baš se Ena isticala svojom povučenošću, tihim govorom i skromnošću.
Zaobilazila je Stradun
Ukratko, držala se toliko normalno i uobičajeno kao što se ne bi smio netko s njenim “pedigreom”, odnosno netko koga je žuta, još uvijek socijalistička štampa prodavala, jednostavno, pod oznakom seks-bombe.
Tek mnogo kasnije pročitao sam da je atraktivna djevojka Ena, još kao dubrovačka srednjoškolka zaobilazila Stradun. I dobacivanja, i komplimente, i sve ono što za sobom povlači bezosobna ženska ljepota. Njena je, očito, bila osobna, pa je takva i ostala.
Igrom slučaja, Enu Begović gledao sam posljednji put na kazališnim daskama baš s Božidarom Alićem. Bio je to jedan od glumčevih velikih povrataka na scenu, na kojoj je glumica uporno trajala. Režiser je bio Georgij Paro i baš je s njima dvoma postavio odstupnicu tradicionalnom poimanju Krleže. “U agoniji” su Begović i Alić igrali bračni par Lenbach (premijera 29. 10. 1998). No, Alić je ovdje igrao kao alternacija starijem “krležijancu” Vanji Drachu. Trebalo bi poviriti u njenu glumačku igru s obje inačice vlastitog muža kako bi se naslutila dubina njenog dramskog talenta.
Glembajevski ciklus
U trenutku njene smrti, 15. kolovoza 2000., režiser “Agonije” Paro obznanio je kako se smrću glumice gase mnoge predstave, “ponajprije Glembajevski ciklus u kojem je glumila u sve tri drame”. “Ja sam režirao ‘Gospodu Glembajeve’ i ‘U agoniji’ i zasigurno neću tražiti barunicu Castelli i novu Lauru. Za mene su te predstave završene”, izjavio je Paro.
Osobnost Ene Begović povezala je dotad nepostojeće u hrvatskom glumištu: sudbine dramske prvakinje i starlete. Na ovu drugu bila je tjerana od medija i sredine koja nije razvila, recimo, talijanski pojam subrete. Ni kriva ni dužna, našla se među starletama s kojima nije imala baš nikakve veze, još od pelješko-dubrovačke mladosti. A kriva joj je bila njena pojava, da se ne veli prirodna ljepota. Potom se upornim i vrijednim glumačkim radom iskopala iz ove duboko izdubene ladice, no za mnoge je to bilo i ostalo nedopustivo.
Rampa u HNK
Dakle, bez obzira na filmsku slavu i status zvijezde, glumica je s tada podcijenjenom glumačkom družinom željela zadržati izravni i stalni kontakt s publikom. Rampa u HNK bila joj je prevelika. Kao da je morala imati živi kontakt sa svojim gledateljima. A Vitez je pritom primijetio “kako ni jedna glumica s hrvatskog juga nije bila toliko omiljena kod Zagrepčana kao Ena Begović”. Pa, što bi, na kraju, mogao dodati usputni prolaznik, i čemu, nakon što su filmski i kazališni redatelji izrekli svoja mišljenja? Malo toga. Pa ipak, Begović ostaje jednako zagonetna osobnost, koju bi svatko najradije podvrgnuo vlastitom gledanju. Smrtonosni prometni udes 15. VIII. u Splitskoj, na Braču, kao da odgovara holivudskom halo-efektu. Pritom se zaboravlja kako je smrt, istovremeno, prijetila i njenoj jednomjesečnoj bebi. U onostranost je odnijela majku koja je štitila svoju bebu. Ljudski udes bio je veći od svakog zamislivog i izmislivog.
Naposljetku, kako i zašto je pokojna Ena Begović sačuvala pažnju javnosti i poslije toliko godina? Mimo njene kazališne veličine i filmske pojavnosti, mimo tragičnog udesa, posrijedi mora biti još nešto. Možda, sjećanje na zajedničke bolje dane i ljepotu mladosti. Na nešto nenadomjestivo i neodređeno, kao što je sama glumica.