ZAGREB - Slavi se Bajram. Večer je u maloj brijačnici koja je više dnevni boravak prijatelja i poznanika, nego mjesto za uljepšavanje. Trojica muškaraca srednjih godina hvataju se u koštac sa svojim promašajima. Najgore je prošao Zeko, vlasnik brijačnice. Iza njega je ratno iskustvo, obiteljski brodolom, nasilni ispadi. I upravo takav, drag i topao, ali i prijek i opasan, pokušava uvjeriti druge da je vrijeme da se promijene. Jer, za njega je već kasno.
Važne teme
“Žaba” Dubravka Mihanovića, u izvedbi sarajevskog Kamernog teatra 55 i u režiji Elmira Jukića, govori o PTSP-u kao stanju nacije zaražene beznađem, umorene uzaludnim bitkama, otvarajući, dakle, teme koje nam presudno oblikuju stvarnost, a naše ih kazalište na svoju sramotu (i našu nevolju) s puno uspjeha zaobilazi.
Sarajevska “Žaba” izuzetna je predstava. Minimalnim promjenama radnja je preseljena u lokalnu sredinu, a o talogu srodne nam društvene nesreće govori na otvoren, jednostavan i iskren način, ne sudeći i ne popujući. U maniri dobrog starog realizma predstavljenog u najboljem mogućem izdanju, vješto napisan Mihanovićev tekst oživljava izniman kvartet glumaca. Publika je vrlo blizu i u tako intimnoj atmosferi u kojoj svaka ispraznost bode oči glumci svojom sjajnom igrom postižu razinu autentičnosti zbog koje se sve prati s punim emocionalnim angažmanom.
Zekina brata, kockara i alkoholičara koji je izgubio posao, pa se to ne usudi priznati ženi, igra Aleksandar Seksan. Sva letargičnost onoga koji je izgubio nadu, a u sebi duboko i temeljito taloži očaj, vidljiva je odmah ispod površinske nehajnosti. Življi je Švabo kako ga igra Mirsad Tuka. On se nešto bolje snašao u životu, ali ga grize ljubavni trokut u koji se zapleo.
Kao glas razuma parirat će Zekinim očajničkim pokušajima da vrati smisao u tuđe živote, kad već ne može u svoj.
Sjajn dojam
Mladog akvizitera knjiga, koji je diplomirao književnost, ali radi koješta, igra Moamer Kasumović i taj najprozirnije napisan lik, koji se poput anđela na kraju pojavi da bi barem donekle spasio stvar, uspijeva učiniti životnim, mladenački naivnim, ali djelotvornim, tako da čak i konačni, uvjetno rečeno optimistični obrat, postaje moguć.
No, apsolutni vladar scene je Emir Hadžihafizbegović. Njegov Zeko uvjerljiv je u svakom treptaju oka, igra superiorno i kad je okrenut leđima, minimalistički jednostavan, u svakom je trenutku snažno prisutan. Bol i tuga sapliću se o nemoć i želju da se nešto učini, da se pronađe neko svjetlo u labirintu mračnih misli. Istovremeno mekan i težak, zabrinut i nasilan, mudar i bespomoćan, idealan je za identifikaciju gledatelja i najzaslužniji za sjajan dojam koji predstava ostavlja.