Prije nekolikoj večeri, uoči ceremonije otvaranja 74. Dubrovačkih ljetnih igara, na Hrvatskoj je televiziji prikazan dokumentarni film o Jošku Juvančiću Jupi. Film o redatelju, Dubrovčaninu s Pila, čovjeku zavidna kazališnog opusa, potpisuje njegov sin, Hrvoje Juvančić. Govori o Juvančićevu opusu, dubrovačkom i nedubrovačkom, o njegovom specifičnom radu s glumcima u teatru i na zagrebačkoj Akademiji, o bliskom odnosu koji je imao s Brankom Gavellom, ali i o Juvančićevu djetinjstvu, formativnim godinama.
U Juvančićevoj su klasi, u generacijama između 1967. i 2001. studirali, među ostalima, Ivica Vidović, Zlatko Vitez, Alma Prica, Doris Šarić Kukuljica, Goran Grgić.
Osim što je postavio neke od antologijskih predstava ("Dubrovačku trilogiju", "Kako bratja prodaše Jozefa", "Ekvinocij") Joško Juvančić Jupa bio je od 1972. zamjenik, a od 1986. do 2001. ravnatelj dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara.
Što je Juvančiću bio Dubrovnik, i ne samo Dubrovnik, već njegov mikrosvijet Pila? Što znači biti Pilar, stanovnik dubrovačkih Pila, u filmu, dok gledamo fotografije s proslave pilarske noći iz kolovoza 2007. objašnjava Dijana Sinanović, stanovnica Pila,: "Pilar je lokal patriota. Prvo Pile, pa Grad, pa sve ostalo …Mi sve čujemo, sve vidimo, sve mi osjetimo … Jupa je bio pravi primjer Pilara. Ne pačamo se mi, vele. Ne svađamo se mi, vele. Ali imamo mi svoje."
Juvančiću su bile tri godine kad su se njegovi razveli, o ocu nije puno ni znao niti govorio. Majka, s kojom je odrastao i s kojom je bio vrlo blizak, radila je kao učiteljica.
Ivo Čučević, dvadeset godina (1980.-2000.) ravnatelj tehnike Dubrovačkih ljetnih igara, pamti: "Njegova majka, teta Luce, jako je puno utjecala na njega. Jako je poštivao koliko se ona žrtvovala za njega. Juvačić je bio jedinac, društven, veseljak."
I Juvančić, zabilježeno je kamerom, o majci pripovijeda: "Majka mi je bila u mnogočemu uzor. Bila je plemenita i vrijedna osoba koja se borila i za ovaj naš grad."
Jošku Juvančiću bilo je oko četrnaest kad je s Brankom Gavellom razvio blizak odnos, jer Gavella je, slučaj je htio, u njegovoj dubrovačkoj kući redovito unajmljivao sobicu.
Kasnije će Gavella imati bitan, gotovo presudan utjecaj, na Juvančića redatelja. Kod njega je i diplomirao 1962. i postao mu asistent.
Ivica Boban pamti kako je Jupa kao asistent glumcima objašnjavao ono što nužno nisu razumjeli od prve, od Gavelle, neki dio s kojim Gavella pri njihovoj izvedbi nije bio zadovoljan. "Kad je radio sa studentima četvrte godine "Ifigeniju u Aulidi" nešto nije bio zadovoljan rekao je: Jupa, daj mi to objasni, daj im to pokaži. Onda nam je to Jupa objasnio, pokazao. A, Gavella je kazao: Mali, mali, vidiš od tebe bude veliki režiser."
Gavella je vremenom većinu proba prepustio Juvančiću. "Gavella ga je obožavao. To je bio gotovo odnos oca i sina." Prisjeća se i kako su se "mnogi profesori i redatelji na Akademiji busali o prsa govoreći da su gavellijanci, to Jupa nikada nije radio."
U filmu je arhivska snimka Juvančića koji kazuje: "Ja sam imao tu sreću da sam gotovo dvije godine kod Gavelle stanovao. Ne trebam ni govoriti da to nisam plaćao. A nadasve sam volio biti tamo kad je on ima svoju stalnu partiju bridža. On me je učio bridž."
Juvančić je bio čovjek širokih interesa, sklon i tehnici. Malo tko zna da je u Zagreb došao na studij elektrotehnike, završio prvu godinu i tek potom otišao na Filozofski fakultet, a kasnije, jasno, i na Akademiju dramskih umjetnosti.
Kako primjećuje Zlatko Vitez, bilo je to ono doba kad se na režiju dolazilo s već jednom diplomom u džepu, obično je to bila diploma Filozofskog fakulteta.
Juvančić, profesor, tražio je mlade ljude koji će u kazalište donijeti nove teatarske ideje.
Snježana Banović prisjeća se prijamnog ispita na Akademiji, na kazališnoj režiji, ujesen 1985.
"Kosta Spajić je rekao: ‘Joško, imaš li ti nekih pitanja? Joško je rekao: Ona je meni rekla došla volontirati na "Ecce homo" i znala je ona zašto je došla. Samo je pitanje hoće li ostati.‘ To je bilo sve od mog prijemnog. Tako smo mi počeli naš odnos profesor- student."
O Juvančiću kolege, među ostalim, u sjećanjima kažu: "Uvijek je bio štedljiv na riječima. Po tome je meni bio naročito upečatljiv, zagonetan i nedokučiv. Zato što je taj manjak riječi koje je on izgovarao i u životu i vodeći klase na akademiji uvijek otvarao neke prostore koje si ti morao dokučiti." (Doris Šarić Kukuljica) "Bio je neprikosnoveni autoritet. Imao je silnu ljubav prema studentima, svi su u nekom trenutku osjetili koliko je stajao iza njih."(Joško Ševo), "Uvijek deset koraka ispred svih." (Snježana Banović)
Mnogi koji su s Juvančićem radili pamte specifičan način rada koji je imao naročito s glumcima. Kraj 1960-ih i 1970-te, donio je, kazuje Ivica Prlender, ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara od 2002. do 2013., "najveći modernizacijski skoka u hrvatskom kazalištu. Treba se samo prisjetiti teksta Toma Stopparda, "Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi" u ITD-u to jedan od najranijih pokušaja implementacije ne samo tada svježeg teksta nego jednog potpuno drugačijeg poimanja kazališne igre."
Ivica Boban komentira: "On je uvijek imao vrlo jak koncept predstave koju je htio raditi. U početku je to bilo do ludila hrabro. Nitko to prije nije radio. Recimo, u vrijeme kad smo radili prve predstave, primjerice, "Škola za lude" to je bilo tako hrabro nitko to prije nije radio."
Juvančić je "Grižulu" prvi put postavio 1967. godine, u doba kad se obilježavala 400-ta obljetnica smrti Marina Držića. "Tad su još uvijek bila jako živa sjećanja na Gavelline postave "Hekube" i "Tirene" u kojima je Jupa već sudjelovao. U "Tireni" kao pomoćni inspicijent, u "Hekubi" već kao pomoćnik redatelja. No, sad je trebalo naći neki novi naslov kojim bi se obilježila ta obljetnica, izbor je pao na "Grižulu" i na Jupu.", govori dramaturg Hrvoje Ivanković.
Nakon 54 godine povukao se u mirovinu. Što ga je u mirovini, tih godina najviše radovalo? Umro je u njegovim osamdesetima, 2021. Hrvoje Juvančić kazuje: "On je bio čovjek koji je živio za kazalište i kada je prestao raditi, ostao je bez glavnog pogonskog goriva."
Netko od sugovornika u filmu kaže naizgled predvidljivu rečenicu: "Volio je biti među ljudima, on je uvijek imao s kim popit piće, razgovaratI." No to je danas puno. U doba kad se ljudi sve manje druže.
"Tata je bio čovjek društva i ljudi. Komunikacija s ljudima uz piće bila mu je vjerojatno najdraža životna aktivnost nakon režije. No, i njega je možda pomalo zadesila sudbina svih utjecajnih ljudi koji kad se povuku, vide koliko imaju stvarnih prijatelja. Uglavnom to budu oni iz djetinjstva, i par "djece". Jer kao što je Gavella imao i svoju kazališnu djecu, tako je i moj otac imao nekoliko kazališnih sinova i kćeri koji su ga obilazili redovito posljednjih godina života u domu."
Doris Šarić Kukuljica zanimljivo kaže da je Joško Juvančić bio "štedljiv na riječima".
"Taj manjak riječi bila je posljedica toga što je Joško Juvančić Jupa bio vrlo, vrlo zatvorena osoba. Kod njega su najdalje doprli ljudi koji su ostvarili kvalitetnu profesionalnu suradnju. To što su kolege doživljavali kao manjak riječi, kod obitelji se očitovalo u tome da ga nikad nije bilo kod kuće. Na kraju moram napomenuti da Jupina karijera ne bi došla ni blizu broja 150 predstava, bez pune i bezuvjetne potpore moje pokojne majke, prim. dr. Višnje Juvančić koja je Joškove uspjehe doživljavala i bili su joj jednako važni, ako ne i važniji, nego njeni vlastiti uspjesi."
Snimatelj filma je je Tomislav Trumbetaš, a autor glazbe Vjeran Šalamon. Može se pogledati na Internet servisu HRTi.
Korišteno je puno arhivskih materijala, velikim dijelom iz HRT-ove arhive.
"Arhiv HRT-a je neprocjenjivo kulturno blago koje će s vremenom daljnje audiovizualizacije svijeta sve više dobivati na vrijednosti.
HRT, ne samo da je akribično pratio i Dubrovačke ljetne igre, nego i Jupinu "kontinentalnu" karijeru. U ovom filmu je nekoliko ekskluzivnih snimki koje nisu emitirane četrdeset, pedeset godina. Snimka Ljubovnika iz 1969., intervju s Nikicom Petrakom iz 1974., prozori iz Vučjak 1977. itd.
Fotografije svojih predstava Jupa je pripremio još za monografiju, jedino mi je žao što nisam uspio identificirati sve fotografe jer je većina fotografija bila na foto papiru bez oznaka.
Treći dio arhivskog materijala preuzet je iz naše obiteljske foto arhive o kojoj brine moja sestra Mirna, a kako sam ja započeo bavljenje s filmom kao snimatelj, uvrstio sam cijeli niz mojih snimki, uglavnom neformalnih događanja u kojima je sudjelovao moj otac."
Hrvoje Juvančić razgovarao je o Jošku s desetinama ljudi iz kazališnog i umjetničkog svijeta. Što mu je bilo najinteresantnije za čuti?
"Moj otac je bio iznimno duhovit čovjek, svojim dosjetkama nasmijavao je cijele stolove i šankove, a posebice je bio omiljen za imitiranje zbog svoje poštapalice ‘eli (je li) i sporog govorenja. I onda me je najviše iznenadilo što sam jedva uspio snimiti dvije, tri upotrebljive šale. Naime, mnoge od njih su sadržavale neku nepristojnu, a ključnu riječ, a većina je imala preširok kontekst i objašnjavanja za film od 52 minute. No ipak, sačuvao sam nešto udarno za sam kraj."