Dvadesetak policajaca i redara bili su i više nego dovoljni da bez problema prođe prva od tri izvedba “Trilogije o hrvatskom fašizmu” Olivera Frljića i Marina Blaževića u riječkom HNK Ivana pl. Zajca. Time je Rijeka ostala jedini veći grad u Hrvatskoj u kojem je javno vidljivo obilježen Dan antifašističke borbe. Građani koji nisu uspjeli kupiti kartu, šačica prosvjednika i strateški raspoređeni čuvari reda podigli su tenzije taman toliko da potaknu uzbuđenje i među gledateljima koji su već odgledali “Bakhe” (2008) te “Aleksandru Zec” i “Hrvatsko glumište” iz 2014., ovdje dajžestirane i uklopljene kao tri čina nove predstave.
Obješeni na pročelju
Počelo je žestoko: u ljetnoj večeri publika opušteno zauzima mjesta, lagani žamor pred zgradom HNK pred kojom se održava prvi dio, “Bakhe”. Jedva da je itko primijetio da su one crne krpe na stepeništu kazališta u stvari vreće za leševe, u njima su ljudi. Kako je ovo teatar, to nisu mrtvi ljudi ni iz 1991. ni iz 1995, nego glumci, Nika Mašković, Jerko Marčić, Dean Krivačić i Jasmin Mekić. Predstava počinje tako što oni, u maskirnim uniformama bez obilježja pripadnosti, izlaze iz vreća i bivaju obješeni na pročelje zgrade kazališta. Vise, u jednoj ruci držeći svoju vreću, a drugom veliku hrvatsku zastavu. Hrvatske žrtve i žrtve Hrvata.
Pogledajte foto-galeriju
Četvero ih je: Aleksandra Zec, Milan Levar, Reihl Kir i neimenovani branitelj. Na kraju on jedini preživi opće ludilo i klanje, ali s teškim posljedicama, kao invalid u kolicima. On vuče te leševe, naslanja ih na sebe: kao da se zaklanja iza ubijenih. Oni su mrtvi, on je živ, ali žrtve su svi oni.
“Bakhe” su izvorno postavljene 2008. na Splitskom ljetu. Tada je predstava prikazana u Zagrebu, u Tvornici kulture, a danas je teško zamislivo da bi se Trilogija, ili samo “Hrvatsko glumište”, prikazala u Zagrebu ili Splitu. U “Bakhama” Frljić koristi Euripida, koji opisuje kako u neka vremena bogovi pomute ljudima pamet tako da su u stanju činiti najstrašnije stvari drugima, kidati im ruke i glave i radovati se tome. Kraljica majka Agava natakne na kolac glavu svoga sina Penteja pa je veselo nosi u grad. Kod Euripida Agava nakon nekog vremena shvati što se dogodilo i padne u očaj, kod Frljića i u Hrvatskoj toga baš nema, dok slušamo vijesti o optužnici za Loru i tadašnjem županu koji obilazi optužene za ratne zločine i dijeli im rokovnike i telefonske kartice. Predstava o negiranju zločina iz 2008. i danas je jednako aktualna: kad je taj prvi dio završio, izvana se čulo kako neki muškarac viče “Mirko Norac!”.
Svastika od mesa
Nagađalo se da će Frljić u nove “Bakhe” umjesto Sanaderovog govora na Rivi umetnuti Tomislava Karamarka. No Sanader je ostao, što i danas odlično funkcionira (“Nema tog naroda koji će se odreći svojih heroja”). Zato je na početak trećeg dijela (Hrvatsko glumište) umontirao Karamarkov govor nakon predsjedničkih izbora “Imamo predsjednicu!”, koji završava klicanjem okupljenih “Franjo, Franjo!" Može to Frljić i žešće!
U “Bakhama” glumci se nabacuju komadima sirovog mesa, onako kako su se moćnici igrali životima naroda 90-ih. Maketa HNK u Zagrebu krije stroj za mljevenje mesa, tu se ideološki melje ono što ostaje iza ratova. Kad se sasvim usitni, postaje pogodan materijal kojim glumci, komadić po komadić, formiraju svastiku. Svi smo vidjeli, napravili su je pred našim očima, dok smo svi šutjeli.
Među publikom je bilo malo ljudi iz Zagreba, većinom alternativnijeg kazališnog svijeta. Prije predstave je u zgradi riječkog HNK predstavljena Antifašistička liga, pa su došli Zoran Pusić i Stipe Mesić. Bivši predsjednik države upao je na predstavu sa par minuta zakašnjenja. Nakon 10 minuta netko dolazi po Mesića i odlaze sa strane. Na sceni je upravo Aleksandra Zec zatvorena u vreću leševe. Ooo, Frljić je odlučio biti zbilja radikalan i pozvati Mesića da se izjasni o tome zašto je šutio 1991, 1992 (…) iako je i on poput nas novinara sve znao o Aleksandri Zec i Merčepu i svemu... ali ne! Frljić to nije režirao, Mesić samo daje izjavu nekoj televiziji.
Sve tri predstave odlično su uklopljene kao tri čina jedne. “Hrvatsko glumište” je ovdje vrlo efektan zaključni čin, no originalna predstava je kompleksnija i dramatičnija. Sve počinje sa ubijenima, žrtvama, Aleksandrom Zec, Levarom i Reihl Kirom, zatim preko negiranja zločina u Lori opisuje nevjerojatan slučaj ubojstva 12-godišnje djevojčice koji su ubojice priznale i detaljno opisale, da bi potom bili pušteni na slobodu, a potom sve eksplodira u “Hrvatskom glumištu”, gdje Frljić i Blažević u divljem kovitlacu povezuju Jasenovac i Auschwitz sa Srebrenicom, a ustaše i Milu Budaka s našom današnjom kulturnom kremom. Za one kojima su najvažnije gaće, treba istaknuti da je ovaj put sa stražnjica uklonjena Mani Gotovac, od puno izvedbi likovi su se isprali, samo je lik Snježane Banović dobro vidljiv jer je nanovo tiskan.
Glumci su se bezbroj puta vraćali na poklon, na kraju je trećina publike na nogama ovacijama pozdravljala Frljića, Blaževića i izvrsne Tanju Smoje, Jelenu Lopatić, Damira Orlića, Dražena Miškovića, Nikolu Nedića, male glumice Janu Mileusnić, Luciju Filičič, Ninu Batinić i Moranu Mladić, koje govore o tome kakva bi Aleksandra bila danas da je živa.
Aleksandra za kraj
Zlo mi je svaki put kad čujem da se spominje moje ime, kaže Aleksandra Zec (Jelena Lopatić). Zašto bi se radila predstava o meni, pita, zašto ne o 402 ubijene hrvatske djece? To je predstava i o njima.