Dorotea Šušak, višestruko nagrađivana dramaturginja, izvršna direktorica Centra za ženske studije, a odnedavno ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka, nedavno je kao suautorica i dramaturginja sudjelovala u postavljanju predstave "Kućica za pse", koja je prikazana u Zagrebu, Beogradu, a bila je izvedena i u Parizu na Festivalu drugosti. Predstavu koju su postavili članovi udruge Arterarij o traumama nakon ratnih silovanja režirao je glumac Romano Nikolić, koji je s Marijem Mažićem i Doroteom Šušak te izvođačima i autor teksta. Dorotea Šušak nedavno je s članicama Centra za ženske studije sudjelovala i u organiziranju podrške srpskim studentima ispred veleposlanstva Srbije, a u razgovoru za Globus govori o svom djelovanju i radu.
* Kako si se odlučila za "Kućicu za pse"? Koliko je problem ratnog silovanja prisutan, koliko je silovanje bilo korišteno u ratu?
- Naša kazališna predstava u produkciji UO Arterarij pod nazivom "Kućica za pse" krajnji je rezultat višegodišnjeg projekta Kreativne Europe u kojem su sudjelovale tri umjetničke organizacije, iz Francuske El Vaivén, Srbije Heartefact i Hrvatske Arterarij. Romano Nikolić i ja proveli smo više od godinu dana terenskog i teorijskog istraživanja problematike ratnog silovanja i njegovih transgeneracijskih posljedica. Stotine stranica haških transkripata, ICTY-ja, dopunili su strukturirani razgovori sa stručnjakinjama i stručnjacima diljem regije. Razgovarali smo sa stručnjacima, od domaćih psihologa do Kosovskog rehabilitacijskog centra za žrtve torture, aktivistkinjama koje su dijelile posredno ili neposredno iskustvo traume, kao i generacijom djece koja su se nosila s iskustvom činjenice da je upravo njihova majka ta koja je proživjela ratno silovanje. Bilo nam je važno razumjeti i napore nevladinih organizacija čije je djelovanje diljem regije, pa tako i kod nas, bilo ključno u priznavanju prava civilnih žrtava rata.
Svi smo mi svjedoci plošnog narativa o ratnom iskustvu koje je reducirano na nekoliko elemenata: herojstvo domaćih ratnika i antagonizacija neprijatelja. Takvi su narativi prirodne posljedice rata i RH u njima nije usamljena. No, smatram da tri desetljeća poslije imamo građansku dužnost dopuniti dominantni narativ te, s jedne strane, preuzeti jednaku kvalitetu odgovornosti za sve one situacije u kojima smo bili heroji kao i one u kojima je malodušje ili zlo zamijenilo pravednički kapacitet. Jednako tako, imamo dužnost i ponuditi upaliti svjetlo u svim onim prostorijama stanova i kuća u kojima se već trideset godina mučno šuti o doživljenoj traumi ratnog silovanja.
Na devijantna iskustva življenja i traume teško je odgovoriti uvriježenim repertoarom ljudskog ponašanja. I zato treba razumjeti da su se mnoge žene, pa i muškarci, odlučiti šutnjom štititi od raspadanja. Mi smo htjeli biti u suglasju i sutišini sa svim žrtvama ratnog silovanja u RH i regiji, kojih je mnogo s obzirom na to da je "ratna tehnika" takvog zločinaštva bila korištena daleko češće nego što bi mnogi od nas to mogli pretpostaviti, a poglavito u slučajevima zatočeništva ili odvođenja žrtava. Upravo zato smo narativ predstave u suradnji s izvođačima, a to su Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac Lučev, Nikola Nedić i Davor Tarbuk, te stručnjakom za ljudska prava Marijem Mažićem temeljili na strukturi dviju obitelji, majke i sina te oca i kćeri koji su svoje iskustvo traume odlučili proživjeti na dva oprečna načina. U pisanju teksta i izgradnji dramaturške strukture najvažnije mi je bilo ponuditi iskustvo ljudske bliskosti koje se uvijek pokazuje najkapacitiranijim za odgovor na traumu. Ruke korištene za zagrljaj pobjeđuju one koje su uprljane nasiljem.
* Tvoj tekst govori i o tome kako se nositi s takvom traumom. Kako?
- Naziv predstave "Kućica za pse" posljedica je jedne autentične priče u kojoj je "kućica za pse" bila fizički prostor skrivanja djeteta koje je tako spasilo svoj život, ali i svjedočilo ratnom silovanju bliske osobe. Neka su ljudska iskustva toliko složena i emocionalno preplavljujuća da je ono što najprije svi moramo napraviti – dati vrijeme i nedvojbeni legitimitet žrtvi. Društvo je to koje stvara okolnosti za žrtvu i te okolnosti mogu biti osnažujuće i podržavajuće, a mogu biti i plodno tlo produbljivanja traume. Jedan od načina na koje mi već tri desetljeća sudjelujemo u produbljivanju traume žrtava jest cenzura ove tematike. Žrtve ratnog silovanja, baš kao i druge žrtve rata, imaju nerijetko i somatske posljedice proživljenog, kao i PTSP koji utječe na njihovo iskustvo življenja u miru. Ne biste vjerovali kakve sve svakodnevne situacije mogu biti okidač povratka na traumatsko mjesto, od određenih riječi pa sve do naoko banalnih ljudskih radnji poput kuhanja kave.
Jedini način društvenog, posljedično i osobnog, oporavka te prevencije retraumatizacije jest stvaranje sigurnog prostora u kojem se iskustvo traume smije i može uvesti u realitet, tako što ono zauzima mjesto u našem jeziku i razumijevanju, prije svega. Nakon priznanja da to jest realitet mnogih među nama, važno je raditi na uspostavljanju osobnog i kolektivnog zajedništva. Nitko od nas ne dijeli niti svjedoči iskustvo u odnosima u kojima nije uspostavljena sigurnost, a kada to nije moguće ili dovoljno u osobnim odnosima, nastupa psihoterapijski dijalog koji se na tome i temelji. Moja je iskrena nada da je naša predstava "Kućica za pse" barem malo doprinijela uspostavi podržavajućeg društvenog prostora. Onog koji počinje ondje gdje šutnja završava. Onog koji umjesto agresije i moći nudi pripadanje i ljubav.
* Radila si predstave, pisala tekstove koji su završavali na sceni o brojnim vrlo osjetljivim stvarima, kao što su migranti, pisala si o slučaju Austrijanca koji je u Zagrebu usmrtio troje svoje djece, problemima gay i LGBTQ populacije, slučaju motiviranom masovnim ubojstvom djece u osnovnoj školi… Što te motivira?
- Nisam to uvijek mogla artikulirati, ali danas znam da je jedina umjetnost koju želim raditi ona koja ogoljuje miokard i pokazuje ga ljudima. Umjetnost koja ne preslaguje naše osjećaje u trbuhu i prsima često nije umjetnost. I ja ne radim samo umjetnost, ponekad su stvari na kojima radim samo kulturni proizvod i proizvod kulture, a posebice onda kada imaju komercijalni karakter, no onda kada se prepustim i suradnički odazovem stvaranju umjetnosti, tada mi je važno pristati na oceanski osjećaj bivanja čovjekom i pisati, režirati i stvarati baš iz tog mjesta. To je jedno zahtjevno i mučno mjesto ljudskosti koje ponekad ide sve od onog osjećaja kad padneš na tlo kao dijete koje je tek prohodalo pa ostaneš bez zraka za plakanje pa sve do onog mjesta kad si najbliži s drugom ljudskom osobom i osjetiš da je tvoja duša dio svemira tijela i duša koje ne trebaju ništa drugo koliko trebaju aktivno pristajanje na zajedništvo, a to je suza, dodir, riječ.
U dramskim tekstovima i poeziji koju pišem dominantno je moje bavljenje tematikom osobnog odnosa prema smrti i transgresiji. Razlog za to je često upravo činjenica da bez razumijevanja smrti ne možemo razumjeti život, baš kao što ni bez razumijevanja nasilja, školskog, obiteljskog, društvenog, teško razumijemo važnost nepatološke, emocionalne investiranosti u svijet koji živimo. Kao aktivistkinja pak, oduvijek sam nužno okupirana pitanjem pravde, a ona nije moguća bez zaštite onih koji su najfragilniji. Niz je manjinskih i višestruko diskriminiranih populacija u našem društvu, a osim ljudskih, ženskih prava, moj je fokus svakako i na manjinskim skupinama koje zbog svog etničkog, seksualnog, vjerskog ili bilo kojeg drugog obilježja nemaju priliku živjeti jednako slobodno kao i dominantna populacija. Moja je ljudska dužnost baviti se time, kao i tematikom nasilja uopće, a posebice kada je ono usmjereno na najmanje zaštićene među nama, a to su djeca. Ona trpe transgeneracijske posljedice našeg poratnog i ranjenog društva koje je vrijednosno i materijalno osiromašeno te etički kompromitirano. Znam to jer sam i sama dio te "nove generacije". Motivira me svaki čovjek koji u susretu s jezikom mog pisma ili društvenoangažiranim radom pristane na zrcaljenje samog sebe i postavljanje pitanja – kome sve danas mogu pružiti otvoreni dlan?
* Da bi uspješno realizirala ovakve projekte, moraš raditi s ljudima s kojima se prepoznaješ po vrijednosnim stavovima. Tko su oni?
- Sve nas povezuje moralan razlog osjećaja prema svijetu i životu pa makar često ostajali predugo budni u metaforičkom, ali i doslovnom smislu. Spaja nas osjećaj veći od nas samih, a to je stav da zatečeno stanje oko nas nije nužno ni nepromjenjivo. One i oni su glumice i glumci, redateljice i redatelji, autori i umjetnici te znanstvenici, aktivistkinje i aktivisti, psihoterapeuti itd. Nezahvalno je izdvojiti bilo koga, ali u posljednjim ili aktualnim projektima to svakako jesu: Romano Nikolić, Christian Jean-Michel Jalžečić, Marija Šegvić, Arijana Lekić-Fridrih, Sanja Juras, Lada Bonacci, Dunja Bonacci, Monika Herceg, Boris Bakal i mnogi drugi.
* Sva suđenja su, ustvari, radi psihičkog namirenja žrtava. Je li najteže doći do toga, zadovoljštine, u slučajevima silovanja ali i emocionalnog zlostavljanja žena u odnosima? Kako se dolazi do toga da muškarci zlostavljaju žene, što je uzrok, zašto tako olako to čine?
- Suđenja služe etičkoj i sadržajnoj retribuciji žrtava ali i društva. Osjećaj pravde je nemoguće uspostaviti bez pravičnih suđenja. Psihoemocionalno nasilje, baš kao ni prisilna kontrola, kao širi mehanizam ili ekonomsko nasilje, apsolutno su nedostatno prepoznati u hrvatskom pravnom okviru. A to nas i ne može čuditi kada ni slučajevi silovanja, niti izvan odnosa, a kamoli u braku, ne dobivaju odgovarajuću pravnu sankciju. Muškarci zlostavljaju žene i djevojčice jer smo ih kao društvo propustili naučiti o neprihvatljivosti agresije, a socijalni i pravosudni sustav im je samo utvrdio poziciju. Naš prekršajni i kazneni zakon te njihova provedba, nasilje pa i počinjenje femicida čine poželjnim, a sankcije nisu odvraćajuće ni za koga osim za same žrtve koje se ponovljivi karakter nasilja boje nastaviti prijavljivati. Upravo zato aktivno zagovaramo izmještanje nasilja nad ženama isključivo u kaznenu sferu. Nasilje ne može biti prekršajno niti se kažnjavati tek novčanim kaznama poput nepravilnog parkiranja te je nužno donošenje nacionalne strategije protiv svih oblika nasilja nad ženama.
* Kakav je društveni, institucionalni, odnos prema ženama žrtvama nasilja? Zašto?
- Loš, manjkav i nedostatan. Institucije ne komuniciraju i ne posjeduju odgovarajuće algoritme reakcije da bi prevenirale daljnje nasilje. Jednom kada se naše društvo odluči ozbiljno pozabaviti nasiljem svi će to znati jer ono više nikome neće biti "isplativo". Danas ono jest i isplativo i poželjno, a sustav je uređen tako da odgovara upravo nasilniku. On je uvijek u prednosti nad žrtvom jer se štite njegova prava i niz presumpcija olakotnih okolnosti. Prestanimo žrtvu ispitivati što je učinila da bi postala žrtva i počnimo nasilnika konfrontirati s počinjenim. Još važnije, uočimo osobe koje bihevioralnim predispozicijama ukazuju na to da će postati odrasli nasilnici i počnimo se ozbiljno baviti njima.
* Kako žive mladi? Kao konzumenti na Instagramu koji ne razmišljaju ili…
- Ako je suditi prema studentima i građanima okupljenima na cesti diljem Srbije, to nije sasvim točno. Ako je suditi prema našim građanima okupljenima nedavno na Europskom trgu, također nije točno. Mladi imaju kritički potencijal, ali on mnogogdje spava zimski san. Kod nas su mladi dominantnije prepušteni anesteziranosti koju su ponudili novoskovani normabeli društvenih mreža. I zato na tim društvenim mrežama moramo ponuditi nešto drugo osim plasmana proizvoda s ciljem gomilanja zarade, kao što moramo ponuditi i poziv u stvarni svijet. On jest nešto bolniji i krvaviji, ali kad ponudi dobro, to "dobro" je daleko punije i ljudskije negoli bilo koje "dobro" na svremrežju. Ljude treba, više nego ikad, izazvati na prisutnost u stvarnom odnosu.
* Zašto je mladima strana verbalna komunikacija? Radije razgovaraju s mobitelom, pet sati dnevno, nego sa živom osobom. Ili griješim?
- Nije svima. Mnogima jest. Ekonomiku pažnje uništili su TikTok, dopaminski ovisno skrolanje koje te u trideset sekundi vodi od globalnih stradanja do hranjenja kućnih ljubimaca. Istraživanja kažu da mladi danas više teško komuniciraju s "filmom" jer im postaje sve teže pratiti zaplet. Zaplet je obično bio najplošniji sloj ukupnog narativa bilo kojeg umjetničkog djela, a potom su se oni zagriženiji među nama bavili estetikom i etikom. Zato je učenje komunikacije, aktivnog slušanja i stvarnog dijaloga danas važnije školsko i socijalno gradivo nego što je to kakva anatomija školjkaša ili snalaženje na slijepoj geografskoj karti.
* Što ćeš raditi u Centru? Zašto? Koji je tvoj program?
- Moj je program prožet horizontalnim vrijednostima poput održivosti ustanova kulture, rodne ravnopravnosti, prevencije društvenog nasilja, integracijskih i inkluzivnih praksa. U praktičnom smislu, smatram da je u centrima kulture iznimno važno ponuditi kulturu i umjetnost koja ne podcjenjuje. To je estetski i etički visokovrijedna umjetnost, kao i širenje amaterskih praksa koje su za stanovništvo možda još i važnije od onih profesionalnih. Tu su i komercijalne aktivnosti koje onda financijskom održivošću otvaraju prostor zanemarenim kako umjetnicima tako i recipijentima koji nemaju dostatnu vidljivost, ali stvaraju ono što će jednog dana činiti naš kanon. Osobito mi je važno upravljati institucijom svjesno, ne zatvarajući oči na lokalne, nacionalne, ali ni globalne tendencije ili probleme. Glazbom, vizualnom umjetnošću, izvedbom te sociokulturnim praksama treba buditi i podržavati društvo, a ne ga uspavljivati ili ušutkivati.
* Treba li kultura zabavljati ili angažirati? Ili treba nečemu poučavati?
- Zabava i angažiranost nisu dva suprotstavljena pojma. I sama volim oboje i želim ponuditi oboje. Poučavala ili docirala pak radije ne bih. Učila drugog ili se i sama uvijek okrenula učenju od drugih, to već da. Kultura je suptilni ples tijela i uma među tim kategorijama. One najbolje sposobne su izazvati nas na sve nabrojene načine. Kultura mora provocirati ljudsku znatiželju: vratiti u nama djetinji potencijal da svijet gledamo širom otvorenim očima, kako bismo razaznali mrak od svjetla te obratno.
* Bila si u protestu podrške srpskim studentima pred konzulatom Srbije, organizirala si to. Zašto? Je li to važno? Je li vas SOA organizirala?
- Humor je vrlo sublimno važan, poglavito u ovim vremenima koja posredstvom društvenih mreža u ljudi smanjenog kritičkog aparata hrane sklonost paranoidnosti, teorijama zavjere i suvremenom, magijskom vjerovanju. Zato na takve komentare često pristanem na cinizam pa kažem da me organizira SOA, a plaća Soros. U realitetu to izgleda tako da, nakon svog obavljenog posla i edukacija u kojima se nalazim, izdvojim još koji sat, otet od sna, i opteretim se volonterskom organizacijom prosvjedne akcije. Jer smatram da je to vitalno važno i da bi mi san bez toga bio daleko opterećeniji nego u situacijama kad ga se odreknem da bismo ukazali na nešto. Studentski i građanski prosvjedi u Srbiji jedan su od najvažnijih događaja našeg doba. Naša nova prilika za ljudskost. Želim stajati u solidarnosti sa svim studentima, građanima, prijateljima i drugarima iz Srbije koji su unatoč represivnim metodama, zastrašivanjima i izgubljenim životima odlučili biti na strani pravde i boljeg sutra. To je čin dobra za sve nas jer jedna je borba, jedan je svijet.
* Koliko javne akcije imaju smisla? Često se čini da ne donose dovoljno pravih rezultata.
- Svakako imaju više smisla nego stavljanje žive glave pod tepih. To što je negdje toplo ili tiho, ne znači da je dobro ili mudro. Na koncu, ni svakodnevno življenje često ne donese "pravi" rezultat, pa to i dalje ne znači da ne trebamo pokušavati. Ni živjeti ni djelovati. Za mene je to pitanje osobne etike, a nema važnijeg pitanja od pitanja vrijednosti i etike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....