I druga predstava u ovogodišnjem programu Festivala svjetskog kazališta, Strinbergova “Gospođica Julija” u režiji Katie Mitchell, iznad je bilo kakvih domaćih standarda.
Redateljica je Engleskinja a kazalište njemačko, Schaubuhne am Lehniner Platz, berlinsko, veliko, bogato i organizirano, čije su produkcije već gostovale na Festivalu. Premda je proces kazališni, alati su filmski.
Aranžirani kadrovi
Pozornica je organizirana kao filmski set, na kojem će se predstava snimiti uživo, na četiri lokacije, s tri kamermana, sedam do devet kamera i uživo sinkroniziranom produkcijom zvuka. Svaki pokret petero glumaca, koji tumače tri uloge, pa dvoje služe kao dubleri za krupne kadrove, prati unaprijed aranžiran kadar, u koji upadaju ili ga napuštaju, a dvoje oblikovatelja zvuka za pultom desno lupka njihove korake, toči vodu, šušti odjećom.
Iznad seta, koji je postavljen kao interijer i eksterijer građanske kuće, na povećem platnu, pratimo upravo dolje proizveden film, gdje je radnja sljedeća: više nije glavna Gospođica Julija, gospodareva kći, nego Christine, sluškinja kojoj otima zaručnika, Jeana. U Strindberga, dakako, Christine je tek treći lik u komadu, što obično vjerno slijede redatelji ovoga komada i danas među najizvođenijim po evropskim teatrima. Gospođica Julija se, odustavši od svoje klasne nadmoći, na koncu ubije, a Jean, nemilosrdna proleterska muška svinja, dodao joj je britvu, i sve je to snažno odjeknulo potkraj 19. stoljeća u građanskoj Europi. Danas je taj zaplet malko izanđao, pa je ovakvo čitanje, rekli bismo feminističko, zanimljivo osvježenje.
Bujan mizanscen
Dakle, Katie Mitchell nije samo sačinila tehnički gotovo savršen proizvod, nego ga je stavila u funkciju umjetničkog istraživanja, pa se na koncu na platnu, ili ispod njega, sklapa jedan vrlo bujan, mučan i napetošću ispunjen mizanscen, gdje se često posve filmskim znakovima, poput krupnih kapi kiše što klize po tami prozorskog stakla u krupnom kadru, gradi unutarnji život prezrene Christine, na čijim marginama raste smrt njezine suparnice.
Za glumce ovakva je igra veliki izazov. Oni doista moraju glumiti kao na filmu, a sve obavljati kao u kazalištu i još pomagati prenositi i namještati opremu poput scenskih radnika, presvlačiti se, trčati. Sve to vidimo i to donekle ometa koncentraciju za sagledavanje cjeline, no glumci nam to nadoknađuju zbilja nevjerojatno koncentriranom glumom.
Odlični glumci
Jule Bowe kao Christine bez riječi daje cijelu skalu osjećaja što vibriraju Strindbergovim djelom. Ona je strasna, ali hladna, tvrda ali ljubomorna, vjerna ali i mazohistica, i sve te promjene na njezinom licu ustižu nas u pravi čas.
Tilman Strauss igra pak Jeana više kao neobuzdanog mladca, više lakomislenog nego okrutnog, no koji se prelomi pa preko noći odraste i postane hladnokrvno okrutan... Ovdje “najnevažniju” ulogu Gospođice Julije baš odmjereno, ekspresivno a suzdržano rekao bih, igra Luise Wolfram.
Zbivanje na platnu pak sklapa iznad gledatelja pult s troje poslužitelja s mnoštvom za laika kompliciranih bilješki pred sobom.