GAVELLA

'HOTEL ZAGORJE' Velika i važna predstava koja pogađa ravno u srce

Autorski projekt redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić premijerno je izveden u petak u kazalištu Gavella

Velika i važna predstava koja pogađa ravno u srce. Hotel Zagorje u Gradskom dramskom kazalištu Gavella autorski je projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema motivima istoimenog romana Ivane Bodrožić, s Dijanom Vidušin u glavnoj ulozi, koja nas nježno i precizno vodi u ljekovito otkrivanje nacionalnog nesvjesnog.

Predstava prilično vjerno slijedi roman Ivane Bodrožić iz 2010., napisan iz vizure desetogodišnje djevojčice. Hotel Zagorje priča je o odrastanju vukovarske djevojčice Ivane u prognaničkom smještaju u kompleksu bivše Političke škole u Kumrovcu, dok čeka da joj se vrati tata Vlado. Ali Vladu su stavili u kolonu koja se vodi pod “nestale” i nije se vratio.

To nije neka izmišljena Ivana i neki izmišljeni Vlado, to je Ivana, ova u četvrtom redu lijevo, i njezin tata Vlado, šef sale hotela Dunav u Vukovaru, koji je 1991. svojim parama kupio pušku. Ostale su fotografije, slike mladog, toplog muškarca, mlađeg od svoje djece. I živa bol.

Priča stvarne žene

Predstava redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić ne govori o nekim papirnatim fikcionalnim likovima nego nam iznosi priču stvarne žene, jedne od nas, četrdesetogodišnjakinje koja je odrastala s majkom i bratom u surovih desetak kvadrata sobe daleko od grada, nakon što su padom Vukovara ostali bez svega.

Gavellina predstava pod autorskom palicom trenutno najzrelijih i autorski najpotentnijih domaćih kazalištaraca, Anice Tomić i Jelene Kovačić, ogledni je primjer kako se to treba raditi, kako otvoriti nacionalnu traumu, trideset godina kasnije, ne da bi kopali po starim ranama izazivajući bol i frustraciju, nego da bi dozvolili izvorno neiživljenim emocijama da se oslobode i prestanu nas više trovati iznutra. Umjetnost liječi, kazalište liječi, kad je vrhunsko.

U manje od dva sata, uz puno pjesme i plesa, sjajna glumačka ekipa Gavelle vodi nas kroz emotivno suočavanje s ključnom nacionalnom traumom, s onim što je danas svedeno na šturi mit o obrani i padu Vukovara. A gdje su ljudi, živi ljudi, što je s tisućama malih Ivana širom Hrvatske?

Vukovar je simbol onoga što je Hrvatska prošla 1991. - 1995., nema nikoga tko danas živi ovdje, bez obzira koliko mlad bio, a da mu rat na ovaj ili onaj način nije obilježio život. Ali o tome se kod nas ne govori, bar ne ozbiljno i promišljeno, pa rat, ovaj kao i onaj prošli, služi tek kao poligon ogorčenih ideoloških obračuna i neusahli generator mržnje. Paradoksalno, dok osnovnoškolci obavezno moraju na ekskurziju u Vukovar, o padu Vukovara je dozvoljeno govoriti samo obljetničarski, šturo, bez milosti prema činjenicama i stvarnim ljudima.

Nova Gavellina predstava zato zauzima važno mjesto među malim brojem umjetničkih djela koja govore o onome o čemu većina bira šutjeti, s Dianom Dane Budisavljević, Srbenkom Nebojše Slijepčevića ili recimo igranim filmom Biljane Čakić iz 2011. Korak po korak.

Ozlijeđena glumica

Nismo stigli preboljeti rat trčeći u bolju budućnost koja nas je trebala čekati nakon sloma socijalizma. Nikad se nismo obračunali s njim, pa se i danas osjećamo nemoćni i ne shvaćamo zašto zemlja tone prema dnu. Svi su nas pretekli, i ne znamo pitati što to Bugarska i Rumunjska rade bolje od nas, jer nikad nismo naučili postavljati ozbiljna pitanja, o onome što nas se zaista tiče.

Dijana Vidušin u glavnoj ulozi pokazuje raspon i dubinu kakvu dosad nismo vidjeli kod nje, dokazujući da je riječ o nepravedno podcijenjenoj glumici, sposobnoj za puno više. Sjajna je Bojana Gregorić Vejzović kao teta Slavica, naizgled lakomislena žena koja nam postupno otkriva zamračene dijelove ženske egzistencije, koje društvo negira, svodeći sliku žene na dupe i sise, modu i izbore za Miss.

Ksenija Pajić vrhunski spretno i elegantno igra tešku ulogu majke, nijednom se ne okliznuvši o patetiku. Perica Martinović ima markantnu gorko-slatku epizodu bake, posebno treba istaknuti Lanu Menigu, koja je dva dana prije premijere uskočila umjesto ozlijeđene Ivane Roščić, u ulogu jedne od četiri Ivanine prijateljice.

Raspon emocija

Ostale su Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Bolanča, Tena Nemet Brankov. Te djevojčice nisu idealne i slatke, nema idealnog djetinjstva, osim ako si lažemo. Desetogodišnjakinje iz Hotela Zagorje nisu ružičaste princeze, one su grube i nasilne, ranjive i istraumatizirane. Nevjerojatan je raspon emocija kojima svjedočimo, identificirajući se s glumicama koje igraju djevojčice bez očeva.

To je ženski svijet, ali žene su bez moći, one se kreću unutar koordinata koje su muškarci postavili: oni koji se neće vratiti, oni koji im trebaju dati stan ili penziju. Malo je prostora autonomije ostavljeno tim djevojčicama, naprimjer da pjevaju i plešu, uz sjajnu retro koreografiju Lade Petrovski Ternovšek i glazbu Nenada Kovačića.

Na pozadini se projiciraju fotografije danas totalno devastiranog Hotela Zagorje, koje je snimio Igor Vasiljev. Ne trebaju vam slike razorenog Vukovara, već crno bijela fotografija uništenog predvorja u ideološkom središtu bivše Jugoslavije, desecima kilometara daleko od prve linije, plastično predočava razmjere uništenja kojem smo svjedočili. I preživjeli, i potisnuli.

Velika priča, sjajno postavljena.

Izdvajamo