“Hotel Zagorje” laka je, lepršava priča o odrastanju u teškim vremenima, o odrastanju djevojčice iz Vukovara u prognaničkom smještaju u kompleksu nekadašnje Političke škole u Kumrovcu.
Ona raste s problemima tipične tinejdžerke, s tim da se njen otac nije vratio iz rata. “Hotel Zagorje” Ivane Bodrožić jedan je od najvažnijih suvremenih domaćih romana, ne samo ratnih. Deset godina od prvog izdanja, na scenu Dramskog kazališta Gavella postavljaju ga redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, najuzbudljivije kazališne autorice kod nas. Njihovo kazalište hrabro se otvara neugodnim pitanjima, i ne da ne bježi od osjećaja nego udara ravno u srce.
Iz motrišta djevojčice
“Ovo je intimna predstava, jako”, kaže redateljica Anica Tomić uoči premijere 14. veljače. Tako je i napisan roman, iz motrišta djevojčice koja opisuje ono neposredno što je okružuje. Pripremajući predstavu pročitale su sve što je napisala Ivana Bodrožić, njezine tekstove i novinske članke, proučavale su Vukovar i njegov prijeratni život, gledale brojne dokumentarce. U predstavi se i pjeva i pleše, uz Olivera Mlakara i “Sedmu noć”. Važno im je bilo očuvati tu prividnu lakoću romana.
“Čitavo vrijeme balansiramo između ležernog tona hotelske glazbe i vrlo jake emocije, na razini iskonskog i bakhantskog”, otkriva dramaturginja Jelena Kovačić.
Jako im je bilo važno, kaže ona, uhvatiti emotivni ritam romana, taj ritam koji se čitavo vrijeme valja između ironijskog odmaka, koji je s jedne strane vrlo okrutan, a s druge iscjeljujući. “Za njega treba jako puno hrabrosti, jako puno inata. Jedna od ključnih scena u romanu je između majke i kćeri, kad majka kćeri kaže: izdrži. U ovoj zemlji je to je bila i naša mantra. I jako nam je bilo važno da to čujemo iz usta majke, kao što nam je bilo važno da predstavu nose žene, jer je službena povijest uvijek muška povijest, a žene ostaju sa strane, u zapećcima”, kaže dramaturginja.
Napravile su osam jakih ženskih likova, svaki s drukčijom perspektivom. Jer ne postoji jedna istina, osim te da je rat strašan.
Predstava je politična, ali se ne bavi politikom. Bavili smo se traumom, kaže Jelena Kovačić, i pitanjem na koji način se devedesete probijaju do danas. Rat je prisutan ideološki, instrumentalizira ga se radi skupljanja političkih poena, dok su stvarni problemi i dalje pod tepihom.
Ono što nam treba to je liječenje traume, ističe Anica Tomić. Ona “Hotel Zagorje” naziva generacijskim romanom, istoj generaciji pripadaju autorica romana, redateljica i dramaturginja, iste je godine rođena Dijana Vidušin koja u predstavi igra glavni lik. Ali tiče se svih nas, rođenih prije i nakon rata. Djevojčica iz romana toliko je iskrena i duhovita, kaže Anica Tomić, toliko strašna i traumatična da njena vizura daje puno širu perspektivu, a da pritom ne moraš nijednom spomenuti ni HDZ ni SDP, Srbe ni Hrvate.
Iako je to ključan događaj koji je obilježio stvaranje nove Hrvatske, u kazalištu je zapravo jako malo predstava o ratu, kako je to primijetila Perica Martinović, koja igra Ivaninu baku. Rat je za nas potisnuta, neliječena trauma, koja prijeti da bilo kada eksplodira.
Anica Tomić ima puno senzibiliteta za temu jer je i njoj otac bio u ratu dok je bila 11-godišnja curica. “S tim da se moj otac vratio, a Ivanin nije”, kaže. Vratio se kao 80-postotni invalid, ranjen na Pokupskom.
Dokumentarna priča
Mi smo generacija koja se sjeća da su nam očevi ratovali, i na nama je da se izborimo za budućnost našim klincima, ističe redateljica. Podsjeća da znanstvenici upozoravaju da se trauma nasljeđuje, da se proživljena neprerađena trauma utiskuje u DNK i tako prenosi. U više predstava bavile su se tom temom, još od “Imitatora glasova” 2007. u Teatru &td, dokumentarnoj priči o susretu Hrvata i Srba na jednom pikniku, po motivima Thomasa Bernharda.
Ispostavlja se da su likovi prije rata bili prijatelji, a potom su jedni bili egzekutori, a drugi žrtve. “Ovo je društvo prepuno neispričanih priča. Ivana kaže da je roman napisala tako što je donijela odluku da će sjesti i napisati tu priču. To je stvar odluke, hrabrosti i odgovornosti. Samo tako to možemo ostaviti iza sebe.”
Anica Tomić kaže da su upravo zato napravili tu predstavu. “Što nama znači Vukovar, što nama danas znači rat? Koga je to više briga? Mene zanima što ću ja s tim što se vrtim u krug s vlastitim emocijama i s nemogućnošću da išta promijenim u životu. Čini mi se da se mi kao zemlja vrtimo u istom krugu. Kad bi se radilo više ovakvih predstava, filmova i romana, ne iz ideoloških, nego najiskrenijih pobuda, možda ne bi bilo tako.” Jer ono što je najgore je da se društvo nije puno pomaknulo od tog poslijeratnog Hotela Zagorje.
Čitav Gavellin tim otišao je s Ivanom u Kumrovec, u malu sobu u kojoj je živjela s majkom i bratom. “Taj pogled u zelenilo kroz prozor te sobice, to mi je bilo najvažnije, taj pogled u budućnost koja ti je tu nadohvat, ali nikako ne možeš do nje.”
Nestabilno vrijeme
Tako blizu, a tako daleko: rad na predstavi natjerao ih je da postavljaju pitanje zašto se i danas susreću s tolikim nasiljem, da li nas je taj mrak nečemu naučio? Čini se da nije, kaže Anica Tomić.
Živimo u vrlo nestabilnom vremenu, u trenutku kad netko zaključi da bi se rat ponovo mogao isplatiti, lako bi se ove prostore moglo ponovo nahuškati.
“Jedna od grešaka je što se mi nismo bavili duhom i zdravljem ljudi nakon rata. Jer osim vojnika, imate puno ljudi koji su bili zahvaćeni posljedicama rata na razne načine. Trauma je ovdje neizliječena, nitko se njome nije bavio. Istraživanja pokazuju da su poslijeratne generacije puno nasilnije, obilježene mržnjom i nacionalnim podjelama, iako su rođeni nakon rata i nemaju osobno loša iskustva s drugima. I to je sve zato što se o tim stvarima ne priča na pravi način.”
Nakon premijere kazališni tandem ide u Zekaem gdje pripremaju predstavu o obiteljskom nasilju, radnog naslova “U ime oca, u ime majke”, što je dio njihovog aktivističkog angažmana kroz inicijativu #spasime. Nakon toga idu u Beograd, u Atelje 212., raditi predstavu po tekstu Olge Dimitrijević. Rad na predstavi u Gavelli pokazao je da se nismo odmakli daleko od devedesetih. Ali odgovor nije depresija i cinizam, nego odgovornost. “Ostati ovdje i raditi, to je najjača politička poruka dana”, poručuju Anica Tomić i Jelena Kovačić.