Godinu dana otkako je imenovana intendanticom središnje nacionalne teatarske kuće Dubravka Vrgoč može biti zadovoljna sa svime što je napravila, unatoč dugovima koje je naslijedila. Samo za Jutarnji rezimirala je pola godine otkako operativno upravlja HNK, ali i otkrila što sprema za repertoar i kakvi odnosi danas vladaju unutar kuće.
• Prošlo je dovoljno vremena da pohvatate sve konce u HNK. Za početak, naslijedili ste velik dug. Kako ga sanirate?
- Zatekla sam mnogo problema, od financijskih do kadrovskih i nastojim ih postupno rješavati. Dakako, najteže je s dugom. Danom primopredaje, 1. rujna lani, ukupne obveze iznosile su 8,269.796 kuna. Neplaćeni honorari umjetnicima od gotovo tri i pol milijuna kuna, a ostatak su bili dugovi dobavljačima te troškovi sudskih sporova. Do danas sam uspjela isplatiti od toga duga 769.056 kuna za honorare i 1,683.989 kuna dobavljačima. Bez obzira na veliki iznos koji je vraćen, nismo smanjivali broj premijera, nego honorare i sredstva za opremu produkcija. Očekujem da će država i grad, vlasnici kazališta, sanirati preostali dug, nešto više od 5 milijuna kuna, i omogućiti da kazalište započne normalno funkcionirati. Što se duga tiče, to je dinamika svakodnevnih ovrha, sudskih procesa, zateznih kamata, čime se on samo povećava. U toj je situaciji prilično teško raditi, ali ne mislim da bi zato trebalo smanjiti ambicije za program koji HNK danas upisuje u raspored važnih europskih teatara.
• Pročitao sam prigovor da ste previše potrošili za ope-rnu koprodukciju “Mimi”?
- Štedim na produkcijskim sredstvima, ne na programu. Dogovoreni program se mora realizirati s dugom ili bez njega, no pokazalo se da je moguće i uštedjeti sredstva. Na operu “Mimi”, u koprodukciji s francuskim Theatre bouffes du nord i o čijoj se skupoći pisalo neutemeljeno. Potrošili smo nešto više od milijun kuna, upola manje od iznosa što su se proteklih godina trošili na neke operne izvedbe s ne baš velikim uspjehom prikazivane. “Mimi” je u ovoj sezoni izvođena s francuskim pjevačima i našim orkestrom, a u sljedećoj ćemo je izvoditi s našim pjevačima i orkestrom. Takva vrsta koprodukcije čini mi se zanimljivom i korisnom i za naše i za strane umjetnike, ali i za publiku.
• Ciklus Filozofskog teatra uveo je u zgradu ljude koji je inače ne pohode. Na premijere pozivate novu, mlađu publiku. Ima li otpora?
- Filozofski teatar uveo je novu publiku, odnosno onu publiku koja do sada nije dolazila. Filozofski teatar postao je fenomenom zbog iznimnog interesa publike, ali i interesa gostiju koje Srećko Horvat sada s lakoćom dovodi u Zagreb. O doista čudesnom interesu publike govori i činjenica da su ulaznice za gostovanje Thomasa Pikettyja 9. travnja bile rasprodane u dva sata.
• HNK napokon ima kazališne knjižice kakvih se ne treba stidjeti. Običaj da se tiska tekst uz premijeru Slovensko narodno gledališče gaji već desetljećima. Jedino smo mi kaskali...
- Mislim da naše knjižice danas i po sadržaju i po dizajnu odgovaraju standardima europskih kazališnih knjižica i to, usudila bih se reći, onih najboljih. Oduvijek sam smatrala da se u knjižici treba tiskati i predložak po kojem je predstava rađena i divila sam se izdanjima ljubljanske Drame. U ZKM to nisam uspjela napraviti, jer se tamo većinom radilo o autorskim projektima. No, jedna od uloga nacionalnog kazališta jest promocija dramske literature koju na ovaj način još više približavamo publici.
• Pripremate premijere izvan matične zgrade. Kako taj posao napreduje?
- Naša sljedeća dramska premijera je autorski projekt Matije Ferlina “Mi smo kraljevi, a ne ljudi”, u koprodukciji s Kunstenfestivaldesartsom iz Bruxellesa. Zagrebačka premijera je početkom svibnja u Kineskom paviljonu na Velesajmu. Izlazimo iz matične zgrade i premještamo se u iznimno zanimljiv prostor u gotovo napuštenom, devastiranom Velesajmu koji sam po sebi generira sjećanje na ono vrijeme obilja, entuzijazma i nekog kontroliranog zajedništva za koje nam se danas čini da je zauvijek prošlo. Krajem svibnja i u lipnju, kad krećemo s pretplatama za sljedeću sezonu, namjeravamo dovesti HNK doslovno u kvartove, Dubravu, Trešnjevku, Novi Zagreb. Jednom tjednom predstaviti program, novoj ili staroj publici približiti ideju nacionalnog kazališta kakvim ga vidimo u 21. stoljeću. Za mene HNK nije nužno zgrada, nego prije svega ljudi koji danas u njoj radi.
• Smijete li zapošljavati i hoćete li primati nove ljude u sva tri ansambla?
- Još uvijek možemo zapošljavati umjetnike, ako se ukaže neko slobodno mjesto, nečijim odlaskom. Na taj način su došle dvije glumice, nekoliko zborista i plesača. Od sljedećeg mjeseca dramski ansambl popunjava se s četiri stipendista. Iznimno sam sretna da smo na audiciji izabrali studente glume Luce Anić, Petru Svrtan, Silvia Mumelaša i Ivana Colarića koji će neko vrijeme biti s nama. Ovih dana potpisat ću ugovor o suradnji s Daliborom Cikojevićem, dekanom Muzičke akademije, što će omogućiti i mladim glazbenicima da nastupaju s našim ansamblima.