Bobo Jelčić jako je ozbiljan sugovornik. Žilav u vezi s onim što smatra banalnim, indiskretnim, gubitkom vremena: stvari o kojima samo koju godinu stariji ljudi zapravo vole čavrljati. Bezazlene. Šteta, jer pametan je momak, i teško da bi ono što izgovori bilo tko doživio kao šarlatanstvo. Prije bi mu bio koristan bookmark. Ali, “s druge strane”, što je Jelčiću i omiljen izraz i naslov predstave, da se utapa u naklapanjima, teško da bi dosad napravio što jest: niz nekonvencionalnih predstava uspješnih u Hrvatskoj i inozemstvu, film “Obrana i zaštita” koji je preklani osvojio sva pulska zlata… Bio je oženjen glumicom Natašom Dangubić s kojom ima devetogodišnju kćer.
Bobo, kako se zovete?
- Velibor.
Nitko vas živ pod tim imenom ne zna.
- Znaju, moji roditelji, bliski prijatelji, školski kolege iz Mostara, s godine s Akademije… Ali Bobo je prvo ime kojim su me zvali.
Pred vama je snimanje filma ‘Sam, samcat’, o razvodu i posljedicama.
- Zapravo o postrazvodnom razdoblju. Da, pokušavam to postrazvodno razdoblje detektirati, dešifrirati i svesti ga na nekoliko punktova koji bi se mogli koristiti u nekoj priči o obitelji koja je postala disfunkcionalna. Zanima me funkcionalnost te disfunkcionalnosti.
‘Sam, samcat’… Jako dobar naslov. Djeca razvedenih roditelja znaju se jako vezati za roditelja koji doista ostaje ‘sam’ jer su mu, recimo, umrli roditelji, nema braće i sestara, i razviju snažnu empatiju prema njemu, bez obzira na prednosti života s drugim roditeljem.
- Da, moguće, ali to nije u mom fokusu - odabir jednog ili drugog roditelja, na kraju krajeva dijete se i ne bi trebalo naći u poziciji da bira. Razvod je činjenica s kojom i roditelji i dijete moraju znati živjeti, ili se moraju učiti s njom živjeti. Taj prekid se mora pretvoriti u nastavak nečega. Ne smije sve stati.
Kako ste se vi osobno nosili s razvodom?
- Na takva pitanja ne odgovaram jer malokad razgovaram o intimnim temama, a posebno kad one uključuju i druge ljude, kao što su moja bivša žena i dijete.
Ne pitam vas o bivšoj supruzi ako ne želite, imam kinderstube.
- Pomalo mi se sve to čini prežuto, a i zašto bi to nekog zanimalo. Ne odgovaram na ta pitanje ne zato što nešto krijemo, nego zato što je intima nešto što je samo moje i što dijelim samo s bliskim ljudima, kojima vi i vaši čitatelji na žalost ne pripadate.
Što ste radili na dan razvoda?
- Haha, opet vi, ne znam, i ne bih o tome.
Kad ste s kćeri, što radite?
- Igramo se, idemo u kino, živimo. Stanujemo! Pričamo o smislu života, prije utakmice i nakon utakmice. Tučemo se, hrvamo, uživamo jedno u drugome.
Iz Mostara ste, koji je jedini grad iz bivše Jugoslavije koji je iz rata izronio tako striktno podijeljen na dva dijela, u ovom slučaju bošnjački i muslimanski i, na drugoj strani, hrvatski.
- Grad je sam pristao je na podjelu. Okamenio ratnu situaciju. To konstantno podržava jedno stanje napetosti, nekad manju, nekad veću. Pa to koči sve druge procese. Čini se da će čini se podjela opstati. Obilježila je Mostar. Simbolički i stvarno.
Žao vam je što je tako, to se vidi i iz filma ‘Obrana i zaštita’. A tako ste artistički uvjerljivi bili u toj tuzi, da ste filmom osvojili sve pulske nagrade.
- Naravno da mi je žao. To je kao da me pitate je li mi žao što je bio rat. A Mostar je bio grad koji je bio kompaktan, inspirativan, bogat međunacionalnim kontaktima.
U posljednje vrijeme slučajno sam upoznala nekoliko Hrvata iz Mostara, i u stajalištima su jako crno-bijelo podijeljeni. Jedni pate za Mostarom kakav je bio, a drugi su tako kivni da nikad ne prelaze na muslimansku stranu. Jedan znanac mi je rekao da će Draganu Markovini, kad ga sljedeći put sretne na ulici, opaliti šamar i reći mu da je on prava sramota za svakog poštenog mostarskog Hrvata. Zašto su Mostarci tako tvrdi, grčeviti?
- Pitanje je što znači ‘pošten’ i je li Markovina nepošten Hrvat... Čovjek iznosi vlastita stajališta. Zar nije pošteno iznijeti vlastito mišljenje? I što je njemu, tom čovjeku, uopće Hrvat? U toj tvrdnji ima već toliko netrpeljivosti da se ne mora ni posebno objašnjavati. Tvrdoća rađa isključivost, a isključivost napetost. Takva je negdje i geneza naših problema, na ovim prostorima. S druge strane, stalno se žalimo na podijeljeno društvo, a što nedostaje tom podijeljenom društvu? Zar to nije jedna od tekovina demokracije za koju se svi zalažemo? Opreka monolitnosti od koje smo svi pobjegli. Tako da taj gospodin može kritizirati Markovinu, dapače, ali bez šamara, molim.
Koja su, dok ste živjeli u Mostaru, bila ‘vaša’ mjesta?
- Postojala je stara i nova gimnazija u Mostaru. Išao sam u novu, ‘Veljko Vlahović’. Bio je tu jedan kafić, Kod Dode, pa Kod Vlahe, pa Rondo, kavana u dijelu grada u kojem moji stanuju. To je neka mapa moje mladosti.
Danas?
- Roditelji, sestra, obitelj, nećakinja, zet, tetka, prijatelji. Na žalost, nemam vremena biti toliko koliko bih htio sa svojima, ali kad god odem, uglavnom smo zajedno. To je moj Mostar danas.
Kako je vašima u Mostaru?
- To je pitanje za njih, ali, nekako, naš čovjek je navikao žrtvovati puno toga da bi ostao i opstao na mjestu za koje misli da je njegovo. To je naš mentalitet. A to je i priča o našim ljudima u ovim krajevima posljednjih dvadesetak godina. Možeš sve, samo me ne pomiči.
Bome, nema s Bobom Jelčićem small talka. Samo ozbiljno. Bez hedonizma. Asketski. Kao da vam se sav teret svijeta sručio na pleća. Recimo… nemate nijedne scene seksa ni u predstavama, ni u filmovima.
- Znate zašto? Često mi seks u kazalištu i na filmu zna biti prilično neuvjerljiv. Kako god okreneš, taj čin se mora fingirati. Naime, puno višese mora fingirati nego u nekim drugim fiktivnim radnjama. Kao, oni se skinu, pa se ševe, a ja okrenem glavu, ne mogu to gledati. Sve mi to izgleda fake, namješteno. Ili ja nisam našao pravu šifru za to, ili previše tražim. Ali naravno da iznimke postoje, recimo u Grlićevu ‘Samo jednom se ljubi’, scena Miki Manojlović i Vladica Milosavljević. Ima ih još, naravno. Redatelja koji su to odlično napraviti. Ali izašli smo iz te faze kad je film bio jedan od ozbiljnijih prozora u seks, nekad i jedini, kad je seks prodavao film, kad se otkrivalo tijelo, 60-e, 70-e godine. To je bilo onda zanimljivo, posebno u jugoslavenskom filmu. Sjećam se recimo, Sonje Savić.
Sonja je došla malo kasnije.
- Dobro. Ajde sad ne cjepidlačimo. Ali danas… ako ste primijetili, ne inzistira se više toliko na njemu, postao je sporadičniji, marginalniji, neki drugi mediji su ga preuzeli.
A, ne znam, mota mi se po glavi Matanićev ‘Zvizdan’.
- Zar ga ima? Vidiš, tu se seksa najmanje sjećam.
Naravno da ga ima, hrvatsko-srpskog.
- A, da, ima, ima… A ima i u mojoj ‘Obrani i zaštiti’, on nju dira za zadnjicu.
To ću zauvijek zapamtiti. Dvoje fantastičnih glumaca u lijepim šezdesetim godinama. Sve se razvije u pravu pomamu.
- Da, skoro u pohotu, haha.On je primi za zadnjicu, a ona ga odgurne. Eto neka naznaka nečeg. Skica odnosa. A jako mi je ostalo u sjećanju dok smo je radili, tu scenu, i njih dvoje, koji su se za to scenu spremali. Kao da ih sad gledam, beskrajno simpatično i dirljivo.
A nije vam erotična scena Jacka Nicholsona i Jessice Lang u ‘Poštar uvijek zvoni dvaput’? Ili Naomi Watts i Laure Harring u ‘Mulholland Driveu’?
- Vi se baš primili seksa na filmu. Ma jest, da. Hoću samo reći da seks nije samo u prikazanom seksualnom činu. Da ne mora uvijek biti vidljiv, da je nekad primamljiviji, intenzivniji kad je latentan. Da postoji i kad misliš da ne postoji. U svom sam filmu, na primjer, pokazao ljubav dvoje ljudi praktički bez poljupca, bez nježne riječi. A malo tko kaže nakon odgledanog filma da je nije primijetio.
Ja sam u vašim djelima vidjela kritiku svakodnevice, njene banalnosti,prezir malograđanštine, isključivosti, razumijevanje za ljudske strahove, a sve to na jedan izrazito minimalistički način, čak i bez puno riječi. Dobro?
- Čovjek je subliman entitet, nije ni na koji način ‘svediv’. Bojim se predstava koje imaju jasnu političku, ideološku poruku. To su teške laži. U nekima od tih laži živimo. Čovjek se rasprskava na hiljadu strana. Ne samo emotivno i intimno, nego i politički. Neuhvatljivo, i zato ga je nezanimljivo svoditi na samo jedan od njegovih aspekata. Kroz njega pokušavam doći do srži, do koda vremena, to me, recimo, ta tajna šifra jako zanima. To smo radili Nataša Rajković i ja, dok smo radili zajedno, i ja sada sam. Smatram to i nekakvim svojim prostorom djelovanja. Pa i fenomen kojim se bavim u zadnjoj predstavi ‘Na kraju tjedna’ - srednji sloj i ta neka lažna, nategnuta dekadencija u koju odlazimo, ili mi se čini.
I tako vi, znači… ‘ladno. A kad idem s prijateljicama na premijere, one kažu, joj, svi su mi ovdje dosadni, samo je mi je Bobo Jelčić napet. Kako se branite od nasrtljivih žena?
- Bičem!
Ničeanac, znala sam.
- Ovaj… hvala na komplimentu. Nisam to pitanje očekivao. Jesam li vama napet?
Jeste.
- Ali kako vi to priznate, bez beda.
To se u ovoj vrsti intervjua očekuje. Točka.
- Eto, a ja nisam očekivao. Nekako mislio Jutarnji list, pa neće bit vrckavo, što da ja vama kažem, huh, da vam uzvratim kompliment, to je napadno, ne, mogu samo misliti koja će biti sljedeća tema. Ajde, drago mi je što sam vam zanimljiv. Baš lijepo. Svakom muškarcu je to ugodno čuti! Ako je to, naravno, istina! I ako me žestoko ne muljate!
Odahnimo, evo teških pitanja! Studirali ste dvije godine pravo, zatim se prebacili u Zagreb, na režiju. Kako ste odlučili postati redatelj?
- Postojalo je u Mostaru kazalište, ajde da tako kažem, sasvim solidno narodno kazalište, s nekoliko iznimnih glumaca, s raznih prostora bivše države. Postojalo je nekoliko neslužbenih, ali jako dobrih grupa, poput ‘Privremenog pozorišta’. Pogledao bih neku predstavu i u Sarajevu, na MESS-u. Nešto na DLJI. To mi je bilo blizu. Nisam bio preinformiran kad sam došao u Zagreb. Rijetko sam gledao nešto inozemno ili nešto kvalitetno, moram priznat.
Što je bio trigger?
- Ta mogućnost pravljenja neke fikcije ni iz čega, iz dogovora. Zatim, kontakt s ljudima - naime, tad sam bio jako povučen. Štih, miris prve probe na kojoj sam bio, sam čin uranjanja u nešto. Moj stric, Zdenko Jelčić, radio je Anouilhovu ‘Antigonu’ s amaterima. Bio sam dijete pa sam bio otišao na jednu probu. A kasnije kad sam išao na akademiju, jednostavno sam htio otići iz Mostara, maknuti se od roditelja i živjeti sam. Svima valjda dođe to vrijeme.
Što vam je je donio Zagreb?
- Informirao me. Kazališta, Eurokaz, Kinoteka svaku večer, blizina Beča, Europe… I puno veći grad s puno većom tradicijom. I fizički veći, što nije zanemarivo. Ponudio mi nešto novo, potpuno suprotno onome što sam nosio sa sobom - mentalitetno i emotivno. Naučio me prilagođavanju, i neprilagođavanju. Pasalo mi je što sam jedan grad zamijenio drugim. Toplo bih to preporučio svima dok odrastaju. Kad smo radili u Berlinu, razmišljao sam o tome da živim tamo. Nataša i ja smo čak razgovarali o tome. Ali bilo je započetih poslova tu, pa mi se rodila kći…
Žao vam je?
- Uopće ne. Puno sam stvari napravio tu, vani smo često, ali ljepše mi je i lakše raditi na vlastitom jeziku nego na stranom. Dublje mogu zaći u problem. Hm… imate šalabahter s pitanjima? Ali, zašto me ne pitate nešto o onom što radim, a očekivao sam.
Zašto ‘Galeb’, koji je vani, na visokorangiranim festivalima, izuzetno uspio, nije ovdje pozvan ni na jedan festival?
- Zar to nije čudno? No, na to sam navikao jer se to događalo i s drugim mojim predstavama. Očito postoji problem između toga što radim i sredine u kojoj živim ili je stvar puno banalnija. Da se radi o polit-interesno-kazališnim skupinama koji rade u svoju korist, a kojima ja ili ono što radim ne odgovara.
Možda misle da je vaš postav infaman spram slavne Čehovljeve drame.
- Da, jest, ali je zbog, nazovimo to tako, bogohuljenja i napravljena. Pa to bi u 21. stoljeću valjda to trebala biti praksa. To preispitivanje nekih matrica upisanih u Čehova. S druge strane, reakcije u inozemstvu dijametralno su drugačije. I opet ipak govorim o samo nekoliko kritičara, većina je to i ovdje podržala. Na žalost, neki od njih obavljaju paralelno i funkcije selektora festivala. S jedne strane živimo u radikalno konzervativnom društvu, a s druge u jednom ozbiljnom nepotizmu, gdje se, kako sam već napomenuo - okupljate ako ste desne političke provenijencije na Festivalu glumca u Vinkovcima, a ako ste lijeve, ili bolje reći kvazilijeve, na Festivalu malih scena u Rijeci.
Ne mislim baš na Rijeku, ali hrvatska je kultura gadljivo premrežena prijateljstvima i interesima. Tu ste u pravu, kao i kad ste rekli da živimo u konzervativnom društvu.
- Ta premreženost čak i ne ovisi o političkoj garnituri koja je na vlasti. Opstaje bez obzira na vlast. Kameleoni koji se prilagođavaju. Ti ljudi su jednostavno umreženi, nije uopće bitno s kim. Funkcioniraju na vječnim nepotističkim zakonima. Što se tiče konzervativizma, ovdje, kod nas, čak i jedan prosječni ljevičar ima konzervativan ukus. I on bi bio lijevo, ali tak da se niš ne mijenja, i tak. I onda još povrh svega, imali smo vladu koja je to pojačala do maksimuma.Bila je konzervativna čak i onima koji su stvarno konzervativni. Bio je to nekakav pokušaj duhovne revizije, nekog nacionalnog reseta, ne znam kako bih to drugačije nazvao. Vlast bi trebala, onakva kakva je sada, zauzimati puno manje prava i prostora. Iskusili smo u što se to sve može pretvoriti.
Blago vama kad u to vjerujete. Jeste li u grupaciji Kulturnjaci 2016.?
- Da. Mislim da sam se prema nekim postavkama tadašnje Vlade i tadašnjeg ministra kulture morao jasno odrediti. Mada uvijek istupam isključivo u svoje ime, mislim da mi je to i dužnost, jer ne volim skrivanje iza kolektiviteta i ideologija, ali evo sad za tim nije bilo potrebe.
Ipak ste potpisali.
- Jesam, kako rekoh u svoje ime. I opet bih, ako se slažem.