Zagrebački Kerempuh otvorio je sezonu spektaklom s pokrićem u režiji Vite Taufera, dramaturgiji Dore Delbianco i izvedbi nadahnutih glumaca, prije sviju glavnoga, Borka Perića.
Doduše, dramski predložak za nj, “Jedan sluga, dva gospodara” (One Man, Two Guvnors), ne raduje me nimalo. Posrijedi je teško sakaćenje klasičnog djela Carla Goldonija iz 1745. “Il servitore di due padroni”, a iz pera Richarda Beana (r. 1956.), pisca trenutačno slavnog u Velikoj Britaniji, koji je tu patiniranu komediju jetkog mediteranskog okusa preuredio u otočnu idiotariju prvog reda, gdje zaplet više ne počiva na dogovorenom braku što ga uglavi patrijarhalni otac za svoju kćer, nego na “dogovorenom” braku što ga uglavi homoseksualac da sakrije da je homoseksualac… I to se onda igra u Royal National Theatreu, čiji je proračun devet puta veći i od proračuna zagrebačkog HNK, a publika vrišti od zadovoljstva, budući da ionako ne mari za zaplet nego za šale, pokatkad politički obojene, koje se bez reda množe dramom.
Tu englesku prerađevinu Goldonija na hrvatski je pak preradila dramaturginja Dora Delbianco. Ne vidim razlog zašto je ne bih uzeo za autoricu drame, a ne priznao jedino prijevod, kad se od Beana odmakla barem onoliko koliko se Bean udaljio od Goldonija. Jedino je eto ostavila Beanov kretenski zaplet.
Glumci dakle napola improviziraju u našem horvatsko-balkanskom stilu, a za leđima im okačena fotografija prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Engleski su valjda bili žovijalni na spomen svojih političara i improvizirali su u svom stilu otočkom. Četvrt tisućljeća već pokojan Goldoni može eto jedino mudro šutjeti iz groba i razmišljati zašto ga i danas, dovraga, shvaćaju toliko ozbiljno…
Borko Perić dakle igra Franu, derivat Truffaldina, lika iz commedie dell’arte, lukavog harlekina, potlačenog slugu kojega motiviraju glad i požuda. On manevrira između dvojice gospodara, kvarnog političara Mirka Čarlića, primitivca koji je iznenada stao simpatizirati muškoljubnost. Njega spretno igra Nikša Butijer. Drugi je gospodar pomalo plašljiv mafijaš Arsen Artuković, odrastao u sjemeništu, kojega kao stripovsku masku zdušno igra Vili Matula. Likovi su naprosto apsurdni, a redatelj je uspio sklopiti živu predstavu upravo zato jer ih je lišio i radnje i psihologije. Pred nama se nižu, u imaginarnoj Opatiji bajnoj, povorka gegova i odbljesci vesele glume. U različitim ulogama što izdaleka zrcale duše likova iz commedie dell’arte, sve su se glumice i glumci dobro snašli. Odličan je Damir Poljičak, koji 87-godišnjeg konobara Antu igra toliko uvjerljivo da bi i Stanislavski bio zadovoljan (koji je takve uloge posebno rado uvježbavao pred zrcalom).
Anita Matić Delić lijepo igra Anitu Kračić i tobože njezina blizanca homića, Maja Posavec točno pjeva zabavne songove Mate Matišića koji je, s bendom, cijelo vrijeme na sceni…