"Surađivao je s renomiranim baletnim kompanijama poput Baleta Pariške opere, Kraljevskog danskog baleta te Boljšoj baleta, radio koreografije za La Scalu, filmove "Harry Potter i plameni pehar", "Mary Queen of Scots", filmski serijal "Fantastic Beasts", glazbene spotove i televiziju, a njegov rad nije zaobišao ni svijet mode.
Ovoga petka, pak, "DYAD 1929", koreografija ovog međunarodno priznatog, inovativnog britanskog plesnog koreografa premijerno će se prikazati i na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (drugi dio baletnog diptiha djelo je "Light through the fingers" ravnatelja Baleta HNK Massimiliana Volpinija).
"Želio sam stvoriti nešto čarobno, no apstraktno, jer ovdje priče nema; postoje samo čisti oblici. Visceralna snaga toga djela ono je što komunicira s publikom. Ja sam, naime, napravio dva komada koja slave Ballets Russes - jedan je "DYAD 1909", a drugi "DYAD 1929". To su godine između kojih je kompanija Ballets Russes djelovala. Ta je kompanija visoko vrednovala suradnju umjetnika različitih disciplina. Zanimljivo je da je u tom periodu djelovala i njemačka dizajnerska praksa Bauhaus. Sviđa mi se što je u to vrijeme postojalo mnoštvo povezanih ideja o izražavanju kroz različite medije. "DYAD 1929" stoga je odgovor na Ballets Russes i Bauhaus. Želio sam da taj odgovor bude vizualno izniman i da funkcionira s vrlo zahtjevnom glazbom (Double Sextet) Stevea Reicha", predstavio je u Zoom razgovoru svoju koreografiju uoči njene zagrebačke premijere 54-godišnji suvremeni plesni koreograf Wayne McGregor.
McGregor, čiji će rad hrvatska publika moći upoznati kroz nadolazeće izvedbe spomenutog djela, zahvaljujući svojim brojnim multidisciplinarnim suradnjama s glazbenicima, filmašima, modnim dizajnerima, plesni je pokret povezao s raznim umjetničkim formama.
"Svi projekti na kojima sam surađivao su bili posebni jer sam radio s kreativnim i talentiranim ljudima koji o svojoj umjetnosti razmišljaju na drugačiji način. Ono što povezuje sve moje projekte zajedničko je razmišljanje o idejama. Volim promišljati s drugim ljudima, izlaziti iz komfor zone, raditi stvari koje nikad prije nisam i vidjeti što će se dogoditi", kaže nagrađivani koreograf koji je surađivao pri stvaranju "ABBA Voyagea", virtualnih koncerata kultne švedske grupe.
"Za ABBA-u su se stvarali digitalni avatari, to je bila napredna tehnologija. Mogućnost suradnje s tim glazbenicima u njihovim sedamdesetima bila je nešto posebno", priča McGregor.
ABBA je svjetski fenomen - kao i svijet Harryja Pottera, s kojim se McGregor susreo zahvaljujući suradnji na četvrtom nastavku filmske franšize. Prisjećajući se toga iskustva spominje, primjerice, tjelesno upečatljivu scenu ulaska mladića iz škole čarobnjaštva Durmstrang.
Surađujući s francuskim modnim dizajnerom Thierryjem Muglerom, kojega je smatrao genijem, došao je, pak, u doticaj s čarolijom mode.
"Mugler je bio jedan od najvećih modnih dizajnera na svijetu. Bio je poznat po ogromnim modnim događanjima koja su se održavala u velikim arenama. Njegove magične kreacije konzumirali su silni ljudi. To je poprilično nevjerojatno kada se usporedi s današnjim, vrlo ekskluzivnim revijama za nekoliko stotina ljudi. Osim toga, on je bio i plesač. Prema plesu je bio veoma strastven. Raditi s njim bilo je nevjerojatno. Ja sam, naime, znao surađivati s umjetnicima na čijim projektima posao odrađuje veliki broj ljudi, no Mugler je bio na svim probama, dovršavao kostime, imao je iznimno oko za detalje. On se tim projektom vratio na ishodišnu točku. Vratio se u teatar raditi s plesom, što je uistinu volio. A za mene je taj projekt, ujedno i njegov posljednji prije smrti, bio istinska čast", pripovijeda McGregor, koji izraženu sklonost suradnjama pripisuje ljubavi prema ljudima te želji da s njima ostvari stvarnu povezanost.
"Jedan od odličnih načina da se to postigne zajedničko je stvaranje. U najboljem slučaju dolazi do velikog osobnog rasta. Zato je to moja velika strast. U umjetnosti se ne radi sve samo o tebi; bitan aspekt je i dijeljenje misli, osjećaja, procesa kako bi se stvorilo nešto novo. A ja se bavim stvaranjem novog. Moj posao uključuje igru, istraživanje, isprobavanje, spremnost na neuspjehe, koji nam se događaju. Upravo u tim neuspjesima dolazimo do najvećih uvida, a uvid je motor inovacije. Ako se bojiš neuspjeha, on se pretvara u ograničenje. Stoga bih sve vaše čitatelje htio potaknuti da naprosto stvaraju što žele. Neovisno o svemu. Nije bitno jesu li kritike dobre ili loše. Potrebna nam je i radost. Na ovom planetu ne ostajemo dugo pa je ovo iskustvo bitno dobro iskoristiti", mišljenja je koreograf koji plesu pristupa na veoma kreativan, svjež i otvoren način.
No, kako se u njegovu plesnu paradigmu uklapaju strogoća te preciznost koje se često spominje u kontekstu plesa?
"Zbog toga je nekim plesačima ponekad teško biti veoma kreativan. To ih ponekad ograniči. No, svrha tehnike je da vas učini slobodnijima kada plešete, ne da vam slobodu ograniči. Ja, primjerice, najboljim baletanima smatram one koji imaju iznimnu tehniku, no koriste je za komunikaciju i progovaranje, a ne kako bi bili ispravni. Korištenje discipline za oslobađanje je ono što umjetnika čini iznimnim", naglašava.
Uvid u svoj kreativni proces, strast prema kreativnosti te vlastitu viziju plesa ovaj je kreativac prije desetak godina javnosti dao i u obliku TED Talka u kojem je podijelio svoju "opsjednutost" tehnologijom i komuniciranjem ideja kroz tijelo.
Tom prilikom koreografiju je okarakterizirao kao kolaborativni proces i proces tjelesnog mišljenja, koncept koji je pred publikom potom i predstavio. Za polazišni podražaj ili ideju odabrao je slovo T, koje je, zatim, pretočio u pokret.
"U TED Talku sam imao osamnaest minuta da objasnim nešto o koreografiji što ne bi bilo brojanje i podučavanje koraka. Želio sam pokazati da je briljantnost plesača to što razmišljaju kroz tijelo. Možeš im dati podražaj, nešto iz mašte što mogu iskoristiti. To može biti čak i nešto jednostavno poput slova T. Podražaj mogu iskoristiti kako bi istražili neku ideju. Slovo T je vrlo jednostavno, no može se raditi s bilo kakvim unutarnjim krajolikom. To mogu biti prošla iskustva, sjećanja, specifične slike, prostorna organizacija, obrasci, glazba... Sve te stvari mogu iskoristiti kako bi osjetili što tijelo radi. To je verzija tjelesnog mišljenja. No, svi mi konstantno razmišljamo tjelesno. Dok hodaš ulicom i u jednom trenu siđeš s pločnika, već znaš kako postaviti stopalo. Ponekad napraviš neku grešku, no tijelo razmišlja i ono to razriješi. Dakle, stalno mislimo tjelesno, što znači da kada komuniciramo, to ne činimo riječima, već putem jezika tijela, neverbalnih signala koje razumijemo. Također, svatko ima vrlo jedinstven način kretanja. Ja, na primjer, pri objašnjavanju često koristim ruke. Kada, primjerice, komuniciramo preko Zooma, propustimo toliko toga što bi nam inače tjelesna inteligencija poručila pa je komunikacija drugačija. Ljude koje upoznam preko Zooma u stvarnosti ne bih ni prepoznao jer nemam osjećaj za njihov kompletni tjelesni potpis. A taj je potpis veoma važan zato što njime komuniciramo i stoga što on bez riječi drugima daje informacije o nama", pojašnjava koreograf koji u svom govoru otkriva da mu je, kao djetetu sedamdesetih, muški plesački uzor bilo glumac John Travolta, u to vrijeme velika zvijezda filmova "Briljantin" i "Groznica subotnje večeri".
"Kao dijete sam bio jako tjelesan i aktivan. Išao sam na gimnastiku, a roditelje sam molio i da me upišu na satove plesa. Polazišna su mi točka bili standardni i latinoamerički te disco plesovi. Mislim da nije niti bitno kakvi su ti plesni počeci. Ako te se potakne da se slobodno izražavaš kroz tijelo, to ti pomaže tijekom cijelog života. Od djece se često traži da sjede mirno i ne kreću se suviše ekspresivno. To je velika šteta. Tako malu djecu trebalo bi se poticati da istraže cijeli raspon vlastita instrumenta. Kada si stariji, puno je teže pristupiti stvarima koje dotad nisi radio. Ako takva tjelesna iskustva ne iskusiš u mladosti, kasnije je teže biti slobodan u tijelu. Smatram da je tjelesna sloboda put do mentalnog zdravlja te da postoji poveznica između slobode tijela i slobode uma", objašnjava McGregor, kojega su roditelji, priznaje, u djetinjstvu poticali da riskira i isprobava.
Jedno od značajnih područja istraživanja za njega je danas odnos između ljudi i tehnologije, kojega se dotiču njegova djela "Ēkhṓs" i "No One is an Island".
"Zašto čovjek ne bi bio zainteresiran za to? Kako to čovjeka ne bi zainteresiralo kada je to naše ljudsko iskustvo? I u ovom trenu s vama pričam preko digitalnog medija. Umjetna je inteligencija dio telefona koji koristim. Stalno se toga dotičemo. Odgovornost je suvremenog plesnog koreografa stvarati djela koja su relevantna i koja nastaju iz suvremene kulture. Ples se ne mora uvijek baviti bajkom. On čovjeka može potaknuti na promišljanje o znanosti, filozofiji ili, u ovome slučaju, umjetnoj inteligenciji. Moj interes je primarno usmjeren na tehnologije koje utječu na ljudsko tijelo, naš osjetilni organizam, ili imaju odnos s njime. Zanima me ovo biološko i tehnološko sučelje stvari. To mi je jednako zanimljivo kao, primjerice, rad s nekim novim skladateljem. Mislim da je i to esencijalno za evoluciju plesa", zaključuje koreograf kojega na dosadašnje posjete Hrvatskoj podsjećaju "nevjerojatno inspirativni" susreti s publikom nakon nastupa.