William Shakespeare nije dobro prošao u Gavelli a niti njegov nov prevoditelj, Andy Jelčić. “Othello” u režiji Franke Perković nadaje se kao kombinacija turske sapunice (bez glazbene podloge, prvi dio) i školskog igrokaza (s kuckanjem i plinganjem, drugi dio).
U prvom dijelu više se dakle viče i oštro gestikulira, a u drugome sve je tako pokazno i predvidljivo da stekneš dojam kako je neki srednjoškolac maznuo Shakespeareu zaplet s maramom i napisao vlastiti skeč: “Mala, gdje ti je rupčić, zadavit ću te!”.
Jeziva scenografija
Sve skupa traje gotovo dva i pol sata igre, koji nikako da prođu. Za glumce se ne bi moglo reći da su slabi. Jednostavno, prepušteni su sami sebi i plivaju po instinktu. Jeziva scenografija Siniše Ilića im odmaže: to je neka kontrolna soba, s puno ekrana, odnosno videoisječaka projiciranih na zid na koji su pribijena dva lovačka trofeja, a tu je i tegla s biljkom, stolci i četiri žarulje na špagi. Kad se ovo događa?
I kostimografkinja Marita Ćopo se pogubila. Kao da je svatko odjenuo prvo što je našao u garderobi. Uniforme sliče na kombinaciju kondukterskih i ustaških, a Desdemona, koja se dvaput presvlači, veći dio igra u dva broja prevelikim hlačama-haljini nemoguće plave boje, s izrezom na leđima, pa sliči na golemu samohodnu borosanu. Najviše me smeta što bi ovi glumci mogli iznijeti “Othella”. Još mladi Franjo Dijak u naslovnoj ulozi pokazao je da napreduje, diše iz trbuha, spustio je intonaciju i suspregnuo geste. Nije histerizirao, gradio je postupno gnjev, ali nedostajalo mu je unutarnjeg života.
Nezagrijane glasnice
Jedan problem: glumci u nas izlaze na scenu a da prethodno nisu zagrijali ni glasnice ni udove. Tako ovdje i Dijak, a osobito se taj problem ukazao u igri Živka Anočića kao Jaga.
Prvih pola sata gutao je vokale kao dječak bombone i dalje od osmog reda bio je polurazumljiv. Nakon pola sata i on i Dijak već su lijepo zborili ali, zaboga, infinitivi završavaju sa slovom “i”! Grubo zvuči !pojest'!, “otić'”… I Anočić je glumački napredovao, premda niti on nije ispunio lik unutarnjim životom, nego ga nekonzistentno vodi iz drame u lakrdiju pa onda u grotesku. Posve mlada, nesretno odjevena Desdemona Irena Tereza Prpić prva je unijela neku emociju na scenu, a i kasnije je dobro parirala praznini predstave.
Amar Bukvić kao Cassio bio je siguran, ali televizijski intoniran. Enes Vejzović kao Roderigo dao je salonsku karikaturu, a Duška Valentića poslali su eto u penziju malom ulogom mletačkog dužda. Slikovita je bila i mlada Tihana Lazović kao Emilija, ovdje primitivna žena. Dramaturgija Gorana Ferčeca pak je slijedila režiju: iskasapi prijevod tako da ništa ne izrasta ni iz čega (osim iz marame).