Naslušao sam se proteklih tjedana podosta "jamranja" purgerskih kako nije primjereno za Hrvatsko narodno kazalište da otvori drugu scenu, HNK2, mjuziklom. Zašto ne?
"Cabaret", kultni mjuzikl utemeljen na drami "I Am a Camera" Johna van Drutena, napisanoj prema romanu Christophera Isherwooda "Goodbye to Berlin", osvanuo je na širokoj pozornici kao, rekao bih, prirodna senzacija i angažman prvog reda. Ima u režiji Lea Mujića ponešto usporavanja, ritam nije posve posložen, odnosno tempo izvedbe bi mogao biti čvršći, ali energija je tu, glumačka ekspresija te uvjerljiv orkestar koji glazbu Johna Kandera donosi i živo i dramatično. Znači, s vremenom, a predstoji dvadeset izvedbi u sezoni, predstava će zacijelo rasti jer ima dobre temelje. Dirigent Ivan Josip Skender ujedno je autor prepjeva stihova Freda Ebba, a libreto Joea Masteroffa preveo je Dino Pešut, dramaturg predstave. Široj publici "Cabaret" je najprije poznat kao film Boba Fossa iz godine 1972., a radnja teče u Berlinu uoči dolaska nacista na vlast, potkraj dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog stoljeća.
U središtu radnje jest noćni klub Kit Kat, koji vodi, danas bismo rekli rodno fluidan Emcee, a protagonist jest američki pisac Clifford Bradshaw, koji je pristigao u grad poroka da napiše roman i, da tako kažemo, pronađe sebe. Zaljubljuje se u kabaretsku pjevačicu, Engleskinju Sally Bowles, a u podzapletu razvija se veza između postarije gazdarice Fräulein Schneider i židovskog voćara Herr Schultza, koja propada zbog njezina straha da se uda za Židova.
Predstava ima tri podjele, a ova prva, koju sam gledao, pravi je dobitak za publiku. Ne igraju jedino članovi Drame HNK, a zapravo najtežu i najsloženiju ulogu Emceeja izvanredno plastično daje mladi Fabijan Komljenović. Njegova izvanredno živa pojava ujedno je prikaz tužnog klauna i lukavog mladog poduzetnika, koji je odlučio prosperirati i kad se sve oko njega ruši. Njemačka tone u mrak, a on širi svjetlo i dekadenciju. Nikad ne miruje, troši silnu energiju i uspijeva uvijek biti otvoren publici i komunikativan, da tako formuliram. Gotovo jednako je dojmljiv također mladi Marin Klišmanić kao Clifford Bradshaw, čija pojava jest isprva primjereno nenametljiva, a s vremenom gradi karakter koji ne blijedi. Izvrsno pjeva, gotovo bez zadrške. Ekspresivna, emotivna, lukava, slaba, pohlepna i opet naivno sebična je Lana Ujević Telenta kao Sally Bowles. Daje jasan kontrapunkt neodlučnom Cliffordu te je njihov odnos uzbudljivo pesimističan. Posve su oduševili i glumci iz ansambla Drame HNK, koje inače manje vidimo. Možda zapravo osnovni ton pesimizma donosi Ivana Boban kao Fräulein Schneider, koja također ekspresivno i dramski učinkovito pjeva.
Najveće iznenađenje, barem za moje kritičarsko uho, predstavlja Ozren Bilušić, kao Herr Schultz. Posrijedi je operni prvak, što se, dakako, čuje kad zapjeva, jer je upravo izvanredno emotivan i voluminozan, no taj njegov, ovdje rekao bih nježan bariton tek je element nadgradnje jedne ozbiljne glume. Glumački je uvjerljiv toliko da teško možeš povjerovati da zapravo nije glumac. Takav iskorak iz jedne umjetnosti u drugu dugo nisam vidio u nas. Još je nadalje zacijelo najbolju ulogu u karijeri kreirao Damir Markovina kao Ernst Ludwig, isprva diskretan, a s vremenom surovo konkretan nacistički aktivist, čija zloslutna pojava ilustrira mrak u koji Njemačka tone. Lijepo se snašla i hrabro igra opet jedna mlada glumica, Tesa Litvan, Fräulein Kost, živopisnu, ali zapravo tužnu prostitutku. Još igraju Marin Stević, Kristijan Potočki, Filip Sever, Dino Antonić, Dora Masle i Tara Thaller. Plesač Karlo Topolovec zaigra u finalu gorilu u verističkom kostimu, to djeluje kao realizirana metafora nacista. Dojmljivi su i kostim i pokret.
Predstava, naravno, ovisi o koreografiji, čiji je glavni autor, dakako, redatelj, koji je dakle uspio skladno uvezati glumu, pjesmu i pokret. Mnogi elementi predstave su zadani, no to ne umanjuje kreativnost režije. Scenograf Stefano Katunar odlično je iskoristio geometriju pozornice, njezinu otvorenost, širinu te se predstava cijelo vrijeme, a traje dva i pol sata plus stanka, otvara prema publici te kao da je priziva da se i sama uključi u igru. Jedino je možda trebao bolje dočarati dijelove radnje koje se događaju u samom klubu, gdje širini i dubini nedostaje malko klaustrofobije i klupske rasvjete. Znači, svjetlo Aleksandra Čavleka u tim je prizorima možda trebalo biti manje centralizirano. Kostimi Manuele Paladin Šabanović, možda i desetak promjena za neke likove, upravo su senzacionalni, promišljeni, likovno usklađeni, a i s karakterima. Najobimniji i najsloženiji rad kostimografski ove sezone u hrvatskom teatru.
Još bih trebao nabrojati plesače, njih gotovo dvadeset, ali nemam prostora, no njihov je doprinos jednako učinkovit i posrijedi je, eto, zbilja u svim segmentima izvrsna predstava. Ukratko: predstava je velik dobitak i za umjetnike i za publiku. Prije svega zato što, rekao bih, revitalizira glumački ansambl, što stvara složenu dinamiku predstavljanja, što nije umivena nego je ekspresivna i na momente čak i gruba, što donosi emocije i ne teži nekakvom savršenstvu negoli iskrenom predstavljanju u kojem je lako promašiti, a teško pogoditi i smisao i emocije iza njega.
Bilo kako bilo, HNK više nikad neće biti isti i preuzima, kao središnja nacionalna kazališna kuća, novu odgovornost da bude ujedno i klasičan i posve nekonvencionalan teatar. Vjerujem da će nova pozornica osloboditi novu energiju, a idealna je ipak, prije svega, za glumačku igru. Dvorana je akustična, pogled na pozornicu nesmetan i ona ište otvorenost i hrabrost. Možda ponešto pretjerujem, ali kazališni Zagreb je zbilja dobio sad jednu već gotovo velegradsku dimenziju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....