ZAGREB - Filip Križan ima tek 22 godine, a iza njega su četiri zagrebačke kazališne predstave, brojne za djecu u kojima je glumio tijekom srednje škole, nekoliko fimskih angažmana, pa i uloga u popularnoj seriji ‘Bitange i princeze’. A u novoj predstavi “Alabama”, u kazalištu Gavella, dobio je prvu glavnu ulogu.
Jedan je od rijetkih koji su na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Studij glume upisali iz prvog pokušaja, pa ne čudi što mu kolege i ljubitelji kazališta predviđaju izvrsnu karijeru te ističu njegov talent.
- Ne bih rekao da sam uspješan, ali da sam sretan, jesam. Imao sam do sada sreće i sve što sam pokušao se ostvarilo - komentirao je Filip upućene mu komplimente.
Sebe opisuje kao glumca koji nema posebne vještine.
- Ja zapravo ne znam ‘glumiti’. Ako trebam prenijeti, recimo, zadihanost, neću je odigrati - ja ću se doista i zadihati. To me zanima u kazalištu, da idem do kraja. Takav pristup radu iscrpljuje i kada netko čita tekst predstave koju sada izvodimo, nikada ne bi rekao da je moguće da nakon proba doma dolazim s upalom mišića - kaže Filip.
Kaže ipak da nema određenih ili velikih ambicija.
- Želja mi je raditi u Gavelli dokle god ja osjećam da je to - to, neću se nigdje prisilno zadržavati. Nikada uopće nisam mogao doživljavati glumu kao nešto što moram raditi. U Gavelli se dobro osjećam, sviđaju mi se ljudi… - pojašnjava.
Križan ima i zanimljiv stav prema kazalištu pa objašnjava da mu nikada nije bilo jasno inzistiranje na “sheakspearovskom govoru” ili “kako treba u Moliereovim komadima držati rupčić”.
- Ne snimamo dokumentarce o nekom povijesnom razdoblju. Smatram da kazalište treba biti bitno za sadašnje vrijeme, jer ono jest sada i ovdje. Normalno da stih ima neke svoje zakonitosti, ali ne smije zbog toga izgubiti aktualnost.
Ovo vam je prva glavna uloga... je li zahtjevna?
- Inspiraciju sam pronašao u osobi Satana Panonskog jer me na njega podsjetilo to istinsko neslaganje i neshvaćanje svijeta u kojem živi taj čovjek. Uloga je jako zahtjevna prvenstveno radi koncentracije, bilo je teško postići ‘prisutnost’ u svakoj mogućoj sekundi, taj jedan ‘triger’ koji se u svakom trenutku može potegnuti, a i ne mora. Moram reći i da mi je izuzetno drago što je ‘Alabamu’ radio Dario Harjaček, ima divan senzibilitet za ljude.
Kako je došlo do suradnje s Tomažom Pandurom, odnosno uloge u ‘Kaliguli’, vašeg prvog kazališnog angažmana?
Došao sam na audiciju i to je jedna od samo nekoliko audicija na kojima sam se pojavio, jer nekako se ježim od njih. Imao sam tremu, ali Tomaž je toliko divan čovjek i sa sobom donosi pozitivnu energiju.
Koliko ste bili iznenađeni kada ste iz prvog pokušaja upisali Studij glume?
- Bio sam jako nesiguran na prijemnom ispitu, čak mislim da sam četiri puta rekao ‘dobar dan’. To je uostalom vrlo neprirodna situacija, za stolom sjede ljudi s nekakvim papirima po kojima nešto zapisuju, ‘kamere’ se upale i počinješ kontrolirati sebe... Treba se opustiti.
Je li prva godina bila stresna? Zahtjevan fakultet, nova sredina, puno očekivanja...
- Jedno sam vrijeme ‘pao u mrak’, bio sam nezadovoljan sobom, svijetom, sumnjao sam želim li se uopće baviti ovim poslom. Iako na Akademiji nikada nisam imao problema. Nastavio sam jer, ne znam, lupiš dno i u trenutku kada treba odustati ipak kreneš dalje. No, najviše od svega pomogla mi je ljubav na drugoj godini faksa, veza s kolegicom Ivom koja me razumjela. Ta mi je ljubav podigla samopozudanje, stvorili smo lijep odnos koji mi je postao oslonac za sve ostalo. Od toga trenutka pokušavam takav isti odnos, ljubav, prenijeti i na posao. U radu, kada sve pojednostaviš, najbitnije ti je da ti je lijepo, da se svi kao ekipa trudite i da barem mislite da mijenjate svijet. Nema veze što se ispostavi da nije tako i da zapravo ne mijenjate svijet. Kasnije u životu sjetiš se tih stvari koje su te trznule, radi kojih si nešto preispitao, shvatio...
Je li vam smetala medijska pažnja?
- Nije mi to bilo drago, nimalo. Ali nismo na to reagirali pa su nas ubrzo pustili na miru. Nikada se ne pojavljujemo na mjestima gdje bismo privlačili pažnju, i to nepotrebno.
Završili ste tri godine dodiplomskog Studija glume. Zašto niste nastavili na diplomski?
- Dogodilo mi se da sam na toj trećoj godini radio s predivnim profesorom Damirom Muntićem i prvi put sam osjetio da zaista shvaćam to što radim i da ja to mogu. Učinilo mi se da je pravo vrijeme da krenem sam, Akademija ti daje nekakvu sigurnost, ona te ‘čuva’, ali imao sam potrebu pobjeći iako mi je tamo bilo prekrasno. U budućnosti, ako budem imao potrebu, ako mi bude trebalo nekakvo ‘pročišćenje’, uvijek se mogu vratiti. Tako sam to sebi objasnio, a i svojim roditeljima.
Kako ste se počeli baviti glumom, možete li se sjetiti najranijih početaka?
- U prvom osnovne morao sam glumiti malog Isusa, imao sam tek nekoliko rečenica poput ‘Isus vas sve voli’, ali gluma mi je bila bezveze u tim godinama, više me zanimao nogomet. No, u srednjoj sam upoznao redatelja Roberta Raponju koji je vodio dramski studio i istinski sam zavolio kazalište. Da nisam upoznao Raponju, ne bih se nikada ovime bavio. Inače, na audiciju me prvo odvela mama za kaznu. Nisam bio baš poslušno dijete.
Mnogi vaši kolege prihvaćaju uloge u sapunicama. Biste li i vi?
- Skidam kapu svakome tko to može, no smatram da ja trenutno na takav angažman nisam spreman. Snimanje sapunice je jedan prebrzi tempo rada, mene bi to pojelo.
Da li biste pozirali za neki magazin bez majice, u seksepilnoj pozi?
- Umro bih od smijeha! Ima puno boljih muškaraca za fotografiranje bez majice od mene. Pristao bih jedino ako je kontekst takav da se zapravo zezamo.
No, da bih od sebe napravio brend u tom smislu, to nikada, jer mislim da ti se to kad tad obije o glavu. Ja to nisam i glupo bi mi bilo prodati sliku sebe kakav nisam.