‘Mobitel muškarcima služi da prekinu razgovor kad im odgovara, a ženama su prilika za ispovijest‘

Treće izdanje Zagrebačkoga opernog festivala, u organizaciji zagrebačkog HNK, donijelo je u rujnu solistički komad za sopran solo, uz glasovirsku pratnju Hui Won Lee, u kojem su se izmjenjivale Dubravka Šeparović Mušović i Ivana Lazar, a predstavu je režirala Sanja Ivić. Opera “Ljudski glas” francuskog skladatelja Francisa Poulenca iz 1958. godine temelji se na jednočinki Jeana Cocteaua iz 1930., a radnja se odvija tijekom telefonskog razgovora između žene (u operi Ona) i njezina bivšeg ljubavnika koji je napušta zbog druge, sve u vremenu kad je telefon bio događaj. Telefonska veza gubi signal i puna je prekida i šumova, baš kao i povezanost dvoje ljudi čija se ljubav na pozornici raspada. Monodramom se poslužio i Roberto Rossellini u filmu “La voce umana”, u kojem je glumila velika talijanska filmska diva Anna Magnani, a u brojnim drugim filmskim adaptacijama glumile su i Ingrid Bergman i Tilda Swinton. Francis Poulenc, jedan od istražitelja glazbenog jezika 20.stoljeća, prati tragediju odbačene žene gotovo 20 godina nakon nastanka predloška. Cocteau, naime, piše “Ljudski glas” u vremenu tehnoloških promjena; 22. rujna 1928. u Parizu je puštena u rad prva automatska telefonska centrala, a pretplatnicima je tada instaliran telefon s brojčanikom i deset okruglih rupica.

Libreto je, konačno, aktualan u današnjem vremenu zloupotreba, ghostinga, blokiranja, narcisoidnih ispada - svih oblika uznemiravanja i nepoželjnog ponašanja putem mobilnog uređaja, u vremenu u kojem se sve veći postotak važnih i ključnih događaja našeg života dešava preko - uređaja.

- Radnja opere je aktualna danas i zato što opisuje usamljenost. Otkad je opera napisana telefon se usavršavao mnogostruko, ali ljudska usamljenost ostala je ista - reći će Dubravka Šeparović Mušović, nacionalna prvakinja zagrebačkog HNK, Ona iz “Ljudskog glasa”.

Telefon tada, mobitel danas, sredstvo je komunikacije, koje postaje okrutan alat kada su emocije u pitanju, nastavlja mezzosopranistica.

- Osobu ne vidimo, već je zamišljamo, i tako u tom zamišljaju dopuštamo izgovoriti i ono što nikad ne bismo mogli da osobu gledamo u lice. Posrijedi je nemogućnost izražavanja osjećaja, o čemu jako malo učimo kroz život. Jednako tako, telefon je danas i alat za prevare raznih vrsta, u kojima se, opet, lica ne vide. Danas je izražavanje emocija povezano s negativnim prefiksom, a ‘Ljudski glas’ pokazuje kako je emocionalan život žene i buran i osebujan, što ne znači da je neispravan - govori Dubravka Šeparović Mušović.

Dubravka Šeparović u foyeeu HNK poslije predstave ‘Ljudski glas‘

Zeljko Puhovski

Junakinja koju glumački i vokalno interpretira je mahnita, poriče, bijesni, pada u tjeskobu, plače nad izgubljenom ljubavi, plovi u iluzijama, pokušava se ubiti, a u originalu se i ubije.

- Ona nije patološki slučaj, već samo žena. U originalnoj verziji opere Ona se ubija telefonskom žicom. U nemogućnosti razgradnje emocija ubojstvo joj je jedino rješenje. Čini mi se da je to naslijeđe kroz stoljeća, po kojem je svima lakše kad se krhka ženica koja ima potrebu izraziti koješta na kraju ‘ubije’, tako barem više nikome ne smeta i ne dosađuje. Ipak, stoljeće nakon što je Cocteau napisao tekst, žene su se izborile za mogućnost izbora.

U mom viđenju, glavna junakinja dolaskom na scenu, u crvenoj uskoj haljini koja se stapa s crvenim interijerom foajea, predstavlja stara ograničenja. Ta crvena haljina ograničava je kako u kretanju, tako i u izražavanju emocija. Skidanjem te haljine počinje unutarnja transformacija. U trenutku kada naučimo da su greške dio puta i da svi griješe, naše rane postaju lijepe i potrebne - nastavlja.

Na fotografiji: Dubravka Šeparović, Iva Hraste Sočo, Hui Won Lee, Marija Dražančić

Zeljko Puhovski

Nudi li libreto rješenje?

- Tijekom stvaranja opere razgovarala sam s mnogim prijateljicama, i sve su rekle koliko im je važno imati dobru prijateljicu s kojom će, kroz život, etapu po etapu, moći dijeliti probleme. Dobra prijateljica često nadoknađuje i najboljeg psihijatra. Tužno je, istovremeno, koliko instant psihologa se pojavljuje i doslovce iskače po društvenim mrežama. I to je pokazatelj koliko nam je svima potrebna topla riječ, zagrljaj i da nas netko sasluša. Zato šaptačica, Marija Dražančić, koja je najintimnija osoba za pjevača na sceni jer te upravo ona spašava kad zaboraviš tekst, u predstavi postaje moja bliska prijateljica. Ona sve vidi, sve čuje, tiha je i prisutna - ali u ključnom trenutku kaže: ‘Sad je dosta!’ U razgovoru sa Sanjom Ivić zaključili smo da je mojem karakteru bliže da opera završi pobunom, a ne samoubojstvom - ističe mezzosopranistica.

Ovo malo operno djelo, a velika glazbena drama, izazvalo je vrlo pozitivne reakcije publike u foajeu.

- Tablete za smirenje razasute po podu scene nikoga nisu iznenadile, što mi je bio pokazatelj da svi nešto ‘gutaju’. Muški dio publike najviše je dojmio kraj i način na koji junakinja odlazi. Muškarci vole jednostavna rješenja - ili otiđi ili ostani. Telefon je medij u kojem žene mogu reći sve ono što inače ne bi mogle, dok je muškarcima to medij u kojem mogu prekinuti razgovor kad im to odgovara. Još ćemo puno morati učiti kako međusobno razgovarati jer u proteklih 100 godina u tome samo nazadujemo - zaključuje nacionalna prvakinja HNK Zagreb.