Izabrao sam nedavno karlovačko Gradsko kazalište Zorin dom za najbolje maleno u 2016. Sad bi se već moglo kazati da je preraslo u fenomen, najbolju kazališnu priču u državi.
U godinu 2017. ulazi s dva nova, upravo zaposlena glumca, Vanjom Gvozdićem i Ninom Pavlekovićem, te s planom da za koji mjesec zaposli još glumicu i dva tehničara. U 2017. Zorin dom će dakle gojiti ozbiljan profesionalni ansambl, četiri mlada glumca i tri mlade glumice. Petra Cicvarić i Katarina Strahinić u angažmanu su od lani.
A prije svega tri godine ni jednoga profesionalnog glumca nije bilo. Zaposlenih je pak isto koliko i tad, dvadeset. Jedino su eto umirovljene službenike zamijenili friški umjetnici! Odreda odlični. Među njima eto i domaći dečki; uz Vanju Gvozdića, njegov stariji brat, Peđa Gvozdić, koji je prvi stigao do angažmana, skupa s upravo izvrsnim strancem, Talijanom rođenim, Giuliom Settimom, Tršćaninom koji hrvatski jezik nije znao gotovo nimalo kad je pristigao na studij u Osijek, gdje je 2011. diplomirao.
Duga tradicija
Dakle, prije tri godine, nakon cijelih pola stoljeća, Karlovac je obnovio profesionalni glumački ansambl. U gradu je kazališna tradicija na hrvatskome (i njemačkome) duga koliko i u Zagrebu, no za socijalizma se društvo toliko poseljačilo da mu ni pravi teatar više nije bio potreban. Tavorilo je tako jedino kazalište, svedeno u autističan amaterizam. A poslije Domovinskog rata i kriminal se u njem stao, sitniji i krupniji, gnijezditi; sve je slutilo na dugoročnu propast i provincijski mrak. A onda su gradske vlasti odlučile za ravnatelja postaviti Srećka Šestana.
Šestan (r. 1960.) vjerojatno je najbolji HDZ-ov kadar u kulturi uz Božu Biškupića. Srećom za umjetnost, nema političkih ambicija. Bio je Biškupićev ministarski pomoćnik, prije ravnatelj Gradskog lutkarskog kazališta u Rijeci, intendant riječkog HNK, glumac u Zadru. I oživio je eto, kao došljak, u svega četiri godine, jedno maleno, depresivno, gotovo uništeno kazalište.
Isprva je s malo novca i puno truda privukao u njega sve značajne gradske događaje, pretvorio ga u okupljalište velike većine boljoj društvenosti sklonih građana, gdje otvaranje izložbe fotografija prati trista ljudi… A predstave, pisao sam o nekima, i dječje i za odrasle, u rangu su dobrih zagrebačkih. Publika neprestano pristiže, lani je platilo ulaznice 33 tisuće ljudi, a još ih je 40 tisuća vidjelo programe na otvorenom i gdje je ulaz bio slobodan. A čak dvije trećine novca potrebnog za program, oko milijun kuna, kazalište samo uprihodi svake godine.
Pedesetak gostovanja
Bilo je nezamislivo, ali neke produkcije za odrasle dohvatit će uskoro pedesetu reprizu: zaumna, duhovita “Čekaonica d.o.o.” u režiji Ivane Peroš i energičan “Karlstadt Kunst Cabaret” u režiji Peđe Gvozdića. Neke pak dječje predstave uskoro će dohvatiti stotu izvedbu. Trideset repriza je najmanje koliko predstave daju otkako ih Šestan producira. Bogato dokumentirana kulturna povijest grada ne pamti takav trijumf.
“Lani smo od Ministarstva kulture dobili oko 100 tisuća kuna za profesionalnu produkciju i još do 60 tisuća kuna za ostale programe. Grad Karlovac podupro je naš program, dakle i brojne produkcije za mlađu i stariju djecu, Baletni studio, Dramski studio, s ukupno 450 tisuća kuna. Od toga za profesionalnu produkciju stotinu do stotinu predeset tisuća kuna”, kaže ravnatelj Šestan.
Zatim objašnjava:
“Javnost mora znati da mi godišnje, uza sve što radimo u kući, obiđemo pedesetak hrvatskih gradova. Osvajamo brojne nagrade na brojnim festivalima. Novi zaposlenike trebamo ako želimo održati i povećati ozbiljnu produkciju.”
Budući da je ministrica kulture, dr. Nina Obuljen Koržinek, izborila senzacionalno povećanje proračuna Ministarstva kulture od jedne petine, eto joj prilike da podupre vrijedne, stručne i štedljive. Ako se već Grad Karlovac, na čelu s gradonačelnikom Damirom Jelićem i predsjednikom Gradskog vijeća Damirom Mandićem, isprsio da zaposli nove ljude, a kazalište samo uprihodi čak milijun kuna godišnje, red bi bio da koja kuna više kapne i iz Zagreba. Neće biti protraćena.