“Kao i svaki roditelj, uvjeren sam da najbolje znam što je dobro za moje dijete, ali sada kad je Ljiljan odrastao, nisam siguran da bih, nastavim li se petljati u njegov život, to donijelo išta dobroga ni njemu ni meni.
Zato sam ga pustio da ide svojim putem, a je li upao u loše društvo ili će se njegov herojski status dodatno zacementirati, neka o tome, kao i dosad, sudi narod”, duhovito odgovara Zoran Lazić na pitanje zaviruje li na probe u Kerempuh i je li kreatorima predstave dao odriješene ruke.
Seciranje društva
Lazić je autor scenarija kultnog filma “Narodni heroj Ljiljan Vidić” koji je 2015., u režiji Ivana Gorana Viteza, rabijatno, perverzno, zdravo i veselo iskesio zube svim ovdašnjim mitomanskim bratoubilačkim lomačama. U Satiričkom kazalištu Kerempuh prepoznali su potentni predložak za farsično seciranje naših društvenih anomalija i pobrkanih granica zla i dobra, tako da će “Narodni heroj” scensku praizvedbu imati 21. travnja, u režiji Krešimira Dolenčića te adaptaciji i dramaturgiji Ane Tonković Dolenčić.
Budući da nam je društvo izvan stagea sve luđe, događa li se da pisac postaje hendikepiran zbog oštre konkurencije iz stvarnosti? Lazić je svjestan paradoksa, pa kaže: “Profesionalna deformacija pisca je da previše razmišlja, a previše razmišljanja u ovim okolnostima može vas odvesti samo u bolest ili u emigraciju. Taj pokvareni polusvijet koji nas drži na lancu toliko se osilio da smo svi mi za njih tek dosadni komarci. I zato se bojim da je satira u nas već duže vrijeme besmislena, ako ne i kontraproduktivna. Svaki put kad takve spodobe i pojave svedete na vic, humanizirate ih, činite ih perverzno simpatičnima i ‘našima’, dajete im legitimitet u trenutku kad im treba dati toljagom u glavu.”
Lazićev svijet ima dubinski i širokopojasni zamah ludizma poput strip-diverzanata Jacovittija, Crumba, Matakovića... Osim toga, izravan je i poučan, licem u lice, kao neki današnji pomaknuti Brecht. Za jednog od naših nepopravljivih (post)brechtijanaca, Krešu Dolenčića, izazovan zalogaj. “S jedne strane je pozornica zahvalniji medij za tekst poput ‘Ljiljana Vidića’ nego film koji na bilo koji način priziva neki određeni realitet”, veli Dolenčić: “U kazalištu je sve moguće, svaka se konvencija može rušiti, pa tako i ona između glumaca i publike, poigravanje elementima filma, stripa ili crtanog filma... Stotine nam je ideja padalo na pamet radeći predstavu, ali ne može sve proći, mora se neka zamišljena linija Ljiljanove priče slijediti. A opet, mislim da će se publika itekako iznenaditi što se sve može učiniti s našim malim ksenofobičnim svjetovima, kuda nas demoni četrdeset i prve mogu sve odnijeti. Znam da ću već sutra u novinama pročitati još apsurdniju i luđu izjavu ili vidjeti neko debilno postrojavanje uz prigodne pjesmice i pomisliti kako glupost uvijek može jače i više.”
Ironizirajući bunkeri
Dramaturginja Ana Tonković Dolenčić adaptacijom priziva model partizanskog kazališta u hagiografiji zalutalog heroja. Dodavši lik pripovjedača, svojevrsnog cabaret majstora, postigla je da ispod grotesknosti i drčne komičnosti, pozadinski struje smrknute reference. “Uvođenje pripovjedača dramaturški je zahvat koji je olakšao naraciju s puno skokova i lokacija, tehnički omogućio prevođenje filmskog u kazališni jezik. Kako taj pripovjedač ne bi bio samo didaskalija, dobio je određeni karakter i zadao strukturu blisku brechtovskom prosedeu”, objašnjava Ana Tonković. “Premda sad nije jasno tko je neprijatelj, ali dovoljno je pogledati komentare na domaćim portalima iz kojih je jasno kako se u glavama većine komentatora još uvijek sve svodi na partizane, četnike i ustaše. I danas u novinama čitam kako su ‘Heil Hitler’ i ruka u zraku uobičajeni u njemačkoj vojsci, a njihovo Ministarstvo obrane potvrdilo je stalan porast nacističkih i nacionalističkih ispada, tako da nije riječ samo o našem, izoliranom fenomenu.”
Analizirajući blagotvorne ironizirajuće bunkere kojima se Ljiljanova misija brani, Ana lucidno primjećuje: “Riječ je o društvenoj satiri koja je svakako potrebna kako bismo lakše podnijeli određene teme, a onda možda i pronašli snage da promijenimo makar i sićušan fragment stvarnosti koja nas uznemiruje. Puno toga proizlazi iz straha, a strah većinom iz neznanja, sve to može odvesti i u nasilje. Ponekad je i smijeh reakcija na strah i on se u smijehu rasplinjuje, barem na kratko, a to je uvijek dobrodošlo.”
Redatelju Dolenčiću glumac je uvijek neiscrpno vrelo herojskih probijanja granica igre. Radosno svjedoči o sjajnoj atmosferi u kerempuhovskoj četi: “Sve paranoje i teme kojima se bavimo kao da smo u nekom luna-parku, a ne ozbiljnoj zemlji, glumci moraju igrati maksimalno koncentrirano, precizno definiranih karaktera. Imamo ansambl od petnaest glumaca, šest plesača... Svi zajedno igraju četrdeset osam uloga i promijene sedamdeset kostima. Za to se traži uvježbanost, vještina i točnost. Naravno, i sjajan ansambl”.