Predstava “Narodni heroj Ljiljan Vidić”, ma koliko joj pokušao dati kredita, blesava je. Posrijedi je imitacija umjetnosti lišena mjere, teme, discipline; gomila viškova postrojenih u gotovo dvosatnu kolonu primitivnih skečeva, karikaturalnih kostima, histerične glume i napadne glazbe. Kao kad se djeca igraju kuhanja, pa udrobe u plastični lonac i trave, i puža, i tratinčicu i baklavu. Ni sam film Ivana Gorana Viteza, uz koju je ova predstava loše prilijepljena, nije me impresionirao. Infantilan je, ali makar je hrabro poginuo.
Seljo-pjesnik
Kad se cijeli taj pripovjedni ne-svijet Zorana Lazića preseli u teatar, ovako uglavnom vjerno, kako je to načinio redatelj Krešimir Dolenčić, na vidjelo izbija izostanak bilo kakve zbiljske radnje i dinamike među likovima. Sve su to papirnati fazani koje glavinjaju u granju tobože svijenom od apsurda. Ali nije riječ o apsurdu, nego o naprosto neobaveznom toku misli, kraće: blebetanju. Naime, taj apsurd u koji upadaju Lazićevi partizani, ustaše i četnici sastoji se u najboljem slučaju od vulgarnosti i viceva. Glavni junak je, Lazić kao da ipak ne podnosi pisce, mali seljo-pjesnik. Kakav kič! Lazić je, dakle, čak i od apsurda uspio stvoriti kič. Nevjerojatno. Selji-pjesniku (Srbinu) jest mater prostitutka, i to četničko-ustaško-partizanska. Kak se zeme. Kak hercig. Kak apsurdno… Tobože začudna radnja presložena u vremeplovu na relaciji 1941. - 2017. zapravo je ravna poput crte na ekranu preminulog.
Umjetnost je oduzimanje, selekcija, intuicija. Ovdje se o svemu viče i pretjerano pretjeruje. I još bi cijela ova priredba bila idealna za mlađe pubertetlije da svako malo neko nekome ne puca u glavu iz vatrenog oružja. Kakav božji Tarantino? Kazalište ne podnosi pucanje u glavu tek tako, da se nešto zbiva. To ubojstvo onda doista izgleda kao nepotrebna stvarnost! Pucaj si doma u glavu, prva ti je misao u parteru…
Zanimljiv debi
Ljiljana Vidića glumi, dakle, Luka Petrušić, koji je izdurao dosta neoštećen, kojiput je zbilja bolji od predstave, nakićene stripovskim kostimima Tee Bašić, kvazikabaretskom scenom Davora Antolića i prozirnim glazbenim travestijama Marija Mirkovića. Damir Poljičak jest Pripovjedač, najsimpatičnija pojava na sceni jer njegov dolazak znači da je kraj sve bliže. Razne uloge uglavnom frik-žena igra strpljivo Anita Delić Matić, Mia Anočić Valentić, u sličnom setu skečeva, tek podnosi zbivanje. Sve su uloge naporne i kvare glumca, ima ih još mnogo… Zanimljiv bijaše profesionalni debi Josipa Brakusa i Ognjena Milovanovića. Prvih pola sata igraše kravu, u zajedničkom kostimu, posve u njega uvučeni. I mukanje je korak naprijed. Poslije je Brakus kao slijepi partizan Okac bio odličan, a Milovanović kao partizan Salko se lijepo čuo, ali slabo držao. No, eto obojica položiše ovaj profesionalni ispit.