Naše je kazalište bilo teško, tromo, ansambli pod prismotrom udbaša, direktori partijaša. Najbolji je primjer ‘odnos prema Ivi Brešanu

Marulićevi dani zreli su za malu reformu. Ništa se nije mijenjalo u protekle 33 godine. Prvih se godina festival oslanjao na ono što je imao: velikom većinom na izvedbe domaćih klasika u produkciji domaćih kazališta. Pokoji Krleža pristigao bi iz susjednih zemalja i tako godinama.

Naše dramsko pismo, a time i kazališta, još su gotovo cijelo desetljeće nakon pada diktature komunističke parije, sve otprilike do početka novoga stoljeća, bili žrtva proživljene traume.

Bijaše dakle naše dramsko pismo poslije Drugoga svjetskog rata meštrija politikom opterećenih muškaraca, većinom profesora i nekakvih književnika kao takvih, koji su od pozornice i glume bili zapravo udaljeni podjednako koliko i političari kojima su služili, opirali im se ili ih naprosto pokušavali izbjeći. Stog...