Leonora Surian Popov, nacionalna prvakinja HNK Rijeka, odrastala je u svijetu umjetnosti. Iza nje su uloge Ofelije, Nine Zarečne, Nine Filipovne, Norme Desmond, Evite, no ona i dalje sanja o novim glumačkim izazovima dok ljeto provodi na zapadnim obroncima Učke gdje skuplja samoniklo bilje, vodi radionice i šetnje prirodom, izrađuje prirodne masti i tinkture...
Nedavno je stekla status nacionalne prvakinje HNK Rijeka.
Očevi putovi
- Osjećaj je gotovo nestvaran, kao da su svi ti dani truda, ljubavi i predanosti koje sam utkala u svoj rad odjednom zasjali velikim svjetlom. Dobiti status nacionalne prvakinje nije samo priznanje, to je i potvrda da sam na pravom putu. Neizmjerno sam zahvalna Ministarstvu kulture i medija te ministrici Nini Obuljen Koržinek - kaže Leonora Surian Popov.
Odrasla je u umjetničkoj obitelji i još kao djevojčica prepoznala glumu i glazbu kao životni poziv.
- Svijet mojeg djetinjstva bio je pun nota, scena, kostima, aplauza... Pratila sam oca na najveće operne pozornice: od New Yorka, Tokija i Londona do Milana, Beča, Pariza, Verone i Rima. Gledala sam kako nastaju čuda, kako se prostor pretvara u magiju. Najviše me fascinirao Zeffirelli, njegova raskoš, dubina i poezija koju je unosio u svaku režiju. Sanjala sam da ću i ja jednoga dana kročiti na pozornicu. Nisam mogla niti zamisliti da će se to ostvariti u ovolikoj mjeri. Od Ofelije do Nine Zarečne, Nine Filipovne, Norme Desmond i Evite, većinu snova već sam proživjela. A najljepši od svih mojih snova? Da sam uz sve to uspjela ostati i žena i majka dviju prekrasnih djevojčica - pripovijeda.
Talijanske škole
Školovala se u Moglianu, Bologni i Rimu.
- To su bili dani mladosti i beskrajnih mogućnosti... Mogliano mi je dao prijateljstva koja traju i danas - tamo su nastale prve ozbiljne misli o umjetnosti, ali i prve velike smiješne zgode mladosti. Bologna je za mene bila prvi korak u samostalnost - prvi stan, prvi fakultet, prvi izlasci, prvo suočavanje sa zrelim životom. Tamo sam pohađala svoju prvu glumačku školu, Scuola di Teatro Colli. A Rim... ah, Rim! Vječni grad, koji me oblikovao kao umjetnicu. Školovanje na akademiji Silvio D‘Amico bilo je intenzivno i inspirativno. Rim je bio moj ulazak u profesionalni svijet - kazališta, Cinecittà, prve probe, prve uloge... Prvi put kada sam osjetila da pripadam ovome svijetu - nastavlja sugovornica koja je ostvarila niz dojmljivih uloga u karijeri.
Željene uloge
- Svaka uloga nosi specifičan izazov. Neke su emocionalno udaljene pa ih morate tražiti duboko u sebi, neke su fizički ili vokalno zahtjevne, dok druge zahtijevaju preciznost u jeziku i ritmu. Ponekad učite stotine stranica teksta, ponekad se borite s tremom ili vremenom, ali to je čar posla - što svaki projekt traži novu verziju vas. Nikad ne mogu reći da je neka uloga bila previše teška, ali mogu reći da su sve bile lekcije. Sve su me oblikovale, i kao umjetnicu i kao osobu.
Nedavno je u sklopu Riječkih ljetnih noći ponovno igrala predstavu Tango InCanto - Una milonga a Fiume, koju autorski potpisuje uz Giuseppea Nicodema.
- Ta predstava ima posebno mjesto u mojem srcu. Igramo je već godinama u različitim prostorima, od kazališta do trgova, kulturnih domova, pa i intimnih salona. Uz dvojicu iznimnih glazbenika, bandoneonista Mirka Satta i gitarista Alberta Mesircu, predstava svaku lokaciju pretvara u emotivno putovanje. ‘Tango In Canto‘ je više od predstave, to je priča o migracijama, čežnji, ljubavi, strasti, svemu onome što tango u sebi nosi. Na Riječkim ljetnim noćima htjeli smo je igrati ispred jednog riječkog kafića, na otvorenom trgu, baš kao u starim argentinskim ‘conventillosima‘ gdje su se ljudi okupljali, pjevali, plesali, tugovali... Ova lokacija dala nam je upravo ono što tango traži - kontakt s publikom, spontanost, sirovost i dušu.
Bila je Ofelija u "Hamletu", Nina Mihajlovna u "Galebu", Nina Filipovna u "Jalti"...
- Ima još puno snova koje čuvam u sebi. Već dugo maštam o mjuziklu "Victor/Victoria", ali i o predstavi "Glorious", inspiriranoj Florence Foster Jenkins, čudesnom ženom koja je postala slavna unatoč svom potpunom nedostatku talenta ili možda upravo zbog njega. Tu je i Filumena Marturano od De Filippa, jedna kompleksna ženska uloga. Voljela bih odigrati i Donnu u "Mamma Mia!" jer volim projekte koji slave žensku snagu, toplinu i hrabrost - naglašava.
Fitoterapija
Ljeto će opet provesti u svom malom istarskom raju.
- Da, kao i svako ljeto, povlačimo se u naše obiteljsko selo podno Učke. Tamo dišemo punim plućima, daleko od gradske vreve. Djeca trčkaraju slobodno među životinjama, priroda je oko nas, obitelj na okupu... To je naše utočište. Tamo sam ponovno samo mama, kći, supruga. Tamo kuham, berem lavandu, osluškujem tišinu. Ljeto u Istri za nas je pravo bogatstvo. Kad sam tamo, vrijeme kao da prestane postojati. Ne gledam na sat. Uživam u svakom trenutku. Jutro počinje mirisom kave i doručkom pod krošnjama, slijede šetnja i branje ljekovitog bilja, koje proučavam već godinama. Kao fitoterapeutkinja, to mi je i strast i poziv. Poslijepodne najčešće provodimo na moru, kupamo se, igramo. Navečer, kada padne tišina, povlačim se u svoj biljni atelje i izrađujem pripravke, masti, tinkture... To su dani ispunjeni smirenjem i radošću - govori.
Priroda joj je postala utočište u trenucima kada joj je najviše trebala.
Vilin lončić
- Tijekom trudnoće s Elenom provodila sam puno vremena na selu, okružena zelenilom, i tada se dogodila ta tiha, ali snažna povezanost, kao da me priroda pozvala k sebi. Počela sam istraživati svijet ljekovitog i samoniklog bilja, a vrlo brzo i sustavno učiti: od raznih radionica do stručnih edukacija iz fitoterapije i izrade prirodne kozmetike. Danas izrađujem razne pripravke za osobne potrebe: biljne masti, macerate, kreme, tinkture, balzame, šampone, sapune i još mnogo toga. No, moj primarni fokus nije proizvodnja, nego edukacija. Više me ispunjava rad s ljudima i prenošenje znanja na autentičan, topao i pristupačan način. U Vilinu lončiću vodim jednodnevne radionice i biljne šetnje, najčešće u prirodnom, domaćem ambijentu. One obuhvaćaju teoriju, prepoznavanje i branje bilja u prirodi, kušanje biljnih delicija i izradu konkretnog pripravka koji polaznici nose sa sobom. Svaka radionica je spoj stručnog znanja, praktičnog rada i ugodnog druženja jer vjerujem da se najviše uči kroz iskustvo i osjetila. Radionicama želim ljude podsjetiti koliko toga imamo nadohvat ruke i kako znanje o bilju nije neka zaboravljena magija, nego vrlo konkretna i korisna vještina. Svi koji žele znati više, mogu me pronaći na društvenim mrežama (FB i Instagram) ili putem weba Vilin Lončić - tumači Leonora Surian koja danas izgleda sjajno.
Tvrdoglave kćeri
- Godinama sam se borila s viškom kilograma, a onda sam odlučila - sada je vrijeme da stanem i posvetim se sebi. Prije godinu dana počela sam s vježbanjem, promijenila prehranu i, što je najvažnije, promijenila način na koji gledam sebe. Odricanja ima, naravno, ali osjećaj je predivan. Osjećam se zdravije, snažnije, stabilnije, i to se reflektira i na moju djecu, koja me prate i uče o važnosti brige o sebi - napominje.
Njezine kćeri zovu se Emily i Elena.
- Moje dvije male Bikice, čvrste, tvrdoglave, osjećajne i jako kreativne. Vjerujem da su pokupile ono najbolje iz oba svijeta: Borisov ritam i duhovitost, a moju snagu i senzibilnost. Oduševljavaju me njihova znatiželja, hrabrost da pokažu emociju i nevjerojatna maštovitost koju unose u sve što rade. One su naše ogledalo i naš ponos - kaže mama.
U obitelji gotovo da nema izbora - glazba i umjetnost su svuda oko njih.
- Moj suprug je glazbenik, svira udaraljke, baka im je pijanistica i slikarica, nono im je operni pjevač, a i moja braća Giorgio i Stefano bave se glazbom. U takvom okruženju umjetnost nije samo zanimanje, ona je način života, svakodnevna prisutnost i emocija koja se ne može izbjeći. S velikim ponosom mogu reći da su i Emily i Elena već zakoračile u taj svijet, ali ne kao pasivne promatračice, nego kao male izvođačice. Obje su nastupale sa mnom u mojoj glazbeno-scenskoj predstavi "U ritmu Broadwaya", kojom sam obilježila 20 godina svog umjetničkog rada. Ta predstava ima posebno mjesto u mojem srcu jer je spojila sve ono što volim: glumu, glazbu, ples, ali i ono najvažnije - obitelj. Gostovali smo diljem Hrvatske i izvan nje, predstava je igrana u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, u Kazalištu Virovitica, u Kopru, Splitu...
Klavir i gluma
Posebno je emotivan bio nastup u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Stajati na toj pozornici sa svojim kćerima, gledati ih kako s lakoćom i radošću pjevaju i plešu pred velikom publikom, to je bio trenutak za pamćenje, ne samo kao umjetnici, nego i kao majci. Elena danas ide u peti razred glazbene škole i već svira klavir s puno izražajnosti i discipline, puno je koncerata iza nje, dok Emily ide u dramski studio, obožava ples i već se pojavila u kazališnoj predstavi "Anna Bolena" kao mala kraljica Elizabeta dok sam ja igrala njezinu odraslu verziju. To su trenuci koji me ispunjavaju najdubljom zahvalnošću. Vidim kako svaka od njih pronalazi svoj put, možda umjetnički, možda i neki drugi, ali ono što sigurno nose sa sobom je ljubav prema sceni, prema izrazu, prema emociji, prema umjetnosti. I to je dar koji će ih, vjerujem, uvijek voditi kroz život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....