Prva režija mladog redatelja Saše Božića u zagrebačkom HNK uspjela je: njegovo čitanje “Nore” (“Lutkine kuće”) Henrika Ibsena, u prijevodu Josipa Tabaka, uvjerljivo je i tiče nas se.
U kazališnoj knjižici pretiskan je intervju iz osamdesetih godina s redateljem Ingemarom Bergmanom, čije je spoznaje o komadu, po svemu sudeći, i Božić slijedio. Prije svega, radikalno je skratio tekst, s dramaturginjom Anom Tonković Dolenčić. Umjesto četiri sata, predstava traje svega sat i pol. No, pritom nije izostavio ni jedan motiv ili ključni detalj što pokreće zbivanje. Njegova Nora nije nimalo bespomoćna, a nije ni nekakva heroina. Posve prosječna osoba, ali koju krasi iznadprosječan temperament, pa i vitalnost. Igra je Daria Lorenci Flatz koja je u ulogu unijela dozu ironije, ali i zlobe. Ona je u supruga razočarana već dulje i tijek radnje tu razočaranost tek iznosi na vidjelo.
Ples za poklade
Njezina supruga, odvjetnika Torvalda Helmera, živo igra Dušan Bućan. Taj je Torvald također prosječan čovjek, krut i ograničen, malograđanski uplašen, ali ne i zao. Ključan trenutak, kad se uplaši za vlastitu reputaciju pošto dozna da je Nora krivotvorila potpis pokojnog oca, odigrao je jako dobro. U Bergmana tada je na sceni nag, a u Božića ostaje bez hlača. Baulja u gaćama i nemoćan je kad Nora odlazi.
Gospođa Linde Lane Barić neiskrena je i zavidna. Nedostaje, možda, u ulozi tragova te njezine ljubomore na Noru. Doktor Rank Luke Dragića stišan je i žaloban čovječuljak. Skromno patetičan. Nije dokraja jasna, ili usidrena, uloga Bilježnika Krogstada. Igra ga energično Slaven Španović. On je ispočetka okrutni ucjenjivač, no zašto se na koncu predomisli, nije posve jasno. Igra još Ivana Boban, sluškinju, bez riječi, a s njom ide i dijete što ga igra Vito Krpan.
Kao suradnica redatelja potpisana je odlična glumica Nataša Dangubić. Puno posla imali su koreografkinja Petra Hrašćanec i autorica scenskog pokreta Ksenija Zec. Nora cijelo vrijeme pleše tarantelu. Taj ples upisan je u komad jer ga Nora uvježbava za poklade, a ovdje ilustrira psihičku napetost likova i njihov očaj. Nora pleše kako misli. Ona se ne usuđuje misliti o vlastitoj sreći. Sve dok pleše, ona ne osjeća sebe i svoju poziciju.
Civilizacijska razlika
Kad ples stane, onda postaje ozbiljno. Život je sklizak, a realizirana metafora te istine tobogan je podignut u drugom planu scene. Po njemu se likovi i penju i spuštaju kao u vlastitim mislima. Scenu je dizajnirala Zdravka Ivandija Kirigin, koja potpisuje i kostime. Svjetlo je oblikovao Miljenko Bengez, koji je stvorio nematerijalnu stranu scenografije. Primjerice, onaj tobogan se i ne vidi, a onda zasja kao zlatna riznica.
U Ibsenov komad upisana je i civilizacijska razlika između nas i sjevernjaka. Ondje je još prije 150 godina jedna bezazlena krivotvorina uništila život cijeloj obitelji. Ovdje pak ne postoji čovjek koji nije krivotvorio potpis. Tko se nije potpisao umjesto ukućana kad je stigao poštar s preporučenom pošiljkom? Ističući taj element zbivanja, redatelj se poigrava našim posve suvremenim propadanjem.