Ovo je situacija koju sam zatekla u Rijeci: puno dugova, zapuštena građevina i nedostatak ljudi

Nakon šest i pol mjeseci na čelu riječkog HNK Ivana pl. Zajca, intendantica Dubravka Vrgoč zaključuje svoju prvu sezonu u ovom kazalištu – sezonu u kojoj je, kako kaže, bilo mnogo izazova, ali i mnogo uzbuđenja, otvaranja i novih veza s gradom. Povodom početka Riječkih ljetnih noći, festivala koji ove godine prvi put nosi njezin autorski potpis, razgovarali smo o dosadašnjim iskustvima, planovima za budućnost i viziji kazališta koje želi biti i lokalno ukorijenjeno i europski relevantno.

* Iza Vas je prva polusezona u riječkom HNK-u. Kako gledate na ovih šest i pol mjeseci na novoj poziciji? Što Vas je najviše iznenadilo u Rijeci – kazališno, organizacijski, ljudski?

- HNK Rijeka je moje treće kazalište koje vodim i treći grad u kojem, sada već mogu reći, živim. Stoga je na samom početku bilo i mnogo uzbuđenja i iznenađenja, bilo je dakako i različitih očekivanja, strahova, nada, želja… Bilo mi je važno u kratkom vremenu naznačiti ciljevi i ostvari dio mojih vizija vezanih uz riječko kazalište. I u tome smo uspjeli. U predstave različitih žanrova, formata, senzibiliteta i poetika upisala se snažna umjetnička energija i htijenje da kazalište ispriča jednu novu priču građanima Rijeke i bude što više prisutno u gradu kao nezaobilazni kulturološki i društveni fenomen koji ispisuje značajne stranice suvremene povijesti Rijeke. To je povijesti koju ne samo da svi skupa živimo, već je međusobno dijelimo i za nju u konačnici odgovaramo. Uspjeli smo, naime, otvoriti vrata teatra i učiniti ga vidljivim u Gradu, a s druge strane Grad uvesti u teatar i ispričati njegove priče. Mnogo toga me je iznenadilo na dolasku, nešto se uspjelo promijeniti, nešto se u procesu mijenja. No, ono što je za mene svakako najznačajnije su ljudi koji zajednički promišljaju teatar i građani Rijeke za koje se teatar promišlja

* Dolazite iz Zagreba, gdje ste godinama vodili HNK i oblikovali ga kao inkluzivno, europski orijentirano kazalište. Koliko se ta iskustva mogu prenijeti na riječki kontekst, a gdje su razlike?

- Svakako se ta iskustva mogu prenijeti i ja ih prenosim. Osam sam godina vodila zagrebački HNK i učinila sam ga europski prepoznatljivim i to isto nastojim napraviti s riječkim kazalištem. No, kontekst je ipak drugačiji i svakako se pri širem izgledu kreiranja kazališta on treba poštovati. Zagrebački HNK po svom habitusu pripada srednjoeuropskom kulturnom krugu, riječki je HNK i po svojoj geografskoj poziciji kazalište Mediterana, a to upućuje i na različite kazališne priče koje su ova dva kazališta dužna svojim suvremenicima ispričati. I jedno i drugo kazalište u europskom je kulturnom prostoru koji im zadaje i specifične smjernice djelovanja, no svatko iz svoje perspektive repertoarno istražuje one teme koje pripadaju njihovom kulturološkom podneblju i europskoj suvremenosti. U Rijeci želim istražiti mediteranske kazališne korijene i učiniti ih razumljivim te prisutnim u našoj suvremenosti, jer u današnjem globalističkom kaosu potrebno je sačuvati ona lokalna obilježja koja nas u mnogo širem kontekstu čine zanimljivim. Krenula sam stoga s regionalnim povezivanjem kulturnih institucija na ovim prostorima s kojima smo već uspostavili određenu suradnju kako bismo u budućnosti upravo širili polje interesa i povezivali teatre, umjetnike, publiku i naše gradove, Jedna od takvih inicijativa je ona predsjednika fondacije Teatra Stabile del Veneto Giiampiera Beltotta o pokretanju konzorcija teatara Venecije, Verone, Vicence, Udine, Pule i Rijeke kako bi ne samo razmjenama i zajedničkim projektima otvorila mogućnost izravne suradnje naših umjetnika, već bi se i publici omogućio uživanje u predstavama svih navedenih gradovima, a time i njihova veća mobilnost.

* Koje biste projekte i predstave izdvojili kao najznačajnije u ovoj sezoni?

- Teško mi je izdvojiti jednu predstavu kao zajedničku, budući da smo producirali po jednu premijernu predstavu u svakoj grani i na kraju sezone jednu zajedničku premijernu izvedbu. Dramska predstava "Nigdje niotkuda", u režiji Ivice Buljana, otvorila je zatomljenu priču o svakako specifičnom odnosu između kultnog pisca Bekima Serjanovića i Rijeke te ne samo pričom, već i snagom glumačkog iskaza privukla gledatelje koji do sada nisu išli u kazalište. Operna premijera Puccinijeva "Manon Lescaut" povezala je teatre iz Parme, Barija, Torre del Larga, Bukurešta i Rijeke u koprodukcijsku izvedbu u čijoj su premijeri sudjelovali isključivo sjajni solisti riječke Opere. Baletna je "Pepeljuga", u koreografiji Lea Mujića, čak jedanaest puta u tri tjedna izvedena pred svaki puta punim gledalištem. Autorski projekt Damira Martinovića i Ivanke Mazurkijević, dječja predstava "Magarčić i kit" oduševila je najmlađu publiku svojim scensko glazbenim pristupom. I naposljetku veliko finale sezone obilježila je premijera mjuzikla "Priča sa zapadne strane" koju je Leo Mujić uprizorio sa članovima svih četiriju ansambala riječkog kazališta te gostima. Svaka od tih izvedbi izazvala je veliki interes publike i za mnoge od njih se tražila ulaznica vise.

Dubravka Vrgoč

/Press

* U kakvom ste stanju zatekli ansambl, produkcijski pogon, odnose u kući? Je li bilo potrebno "gašenje požara", ili ste imali relativno čistu startnu poziciju?

- U sva tri kazališta u koje sam došla, nisam imala čistu startnu poziciju i to ne samo financijsku. Grad Rijeka je autorima i dobavljačima vratio dio duga iz prijašnjih godina, a i mi ćemo uskoro riješiti sva postojeća dugovanja. Mnogo toga se još mora napraviti, popuniti ansamble koliko god će to biti moguće, izraditi novu sistematizaciju radnih mjesta, novu podjelu poslova i radnih zadataka, postaviti dugoročnu strategiju s poslovnim ciljevima, poraditi na sponzorima kojih ima premalo i nastojati pokrenuti radove na zgradi koja je, u svojoj 140 godišnjici, prilično zapuštena što se već vidi na prvi pogled dok šećete oko nje.

* Ovogodišnje Riječke ljetne noći, prvi put pod Vašim umjetničkim vodstvom, donose zaista raznovrstan program – od klasike i opere do urbanih večeri, uličnih performansa i studentskih projekata. Kako ste oblikovali taj koncept i koji su Vam prioriteti bili prilikom sastavljanja programa?

- Koncept se gotovo sam nametnuo. Naime, došla sam u Rijeku u siječnju i s jedne strane nisam imala dovoljno vremena za strateško osmišljavanje izvođačkog programa, a s druge strane niti dovoljno novaca za neke ambicioznije projekte u smislu organiziranja mediteranskog festivala što bih svakako željela u jednom od nadolazećih ljeta. Stoga mi se činilo najprikladnije građanima ponuditi što više različitog programa koji će zadovoljiti i različite ukuse i očekivanja te učiniti grad privlačnim i dinamičnim i za vrijeme ljetnih mjeseci. Jer i sama riječ festival, što Riječke ljetne noći i jesu, označava ciklus svečanosti koja se redovno održava u nekom gradu te je posvećena određenom aspektu umjetnosti i života. U našem slučaju željeli smo da od kraja lipnja do kraja srpnja teatar bude posvećen svim građanima Rijeke i turistima, budući da će se programi odvijati na desetak gradskih lokacija te da će od onih krajnje elitističkih do pučkih zasigurno zadovoljiti i različite ukuse građana/gledatelja različitih generacija.

* Koliko Vam je u planiranju Ljetnih noći bila važna suradnja s drugim riječkim institucijama, poput MMSU-a, APURI-ja, glazbenih i literarnih kolektiva? Imate li namjeru te suradnje još jačati?

- Bez te suradnje ne bih mogla ni planirati Ljetne noći. Naime, program je i nastao u sinergiji različitih institucija i pojedinaca i svatko je od njih na najbolji mogući način pridonio i raznolikosti i atraktivnosti festivalskog programa. Upravo njihovi nastupi i želja da budi dio festivala odredili su i njegovu specifičnost, ali i performativnu atraktivnost i različitost u usporedbi s drugim ljetnim festivalima. Tu suradnju namjeravam jačati i to ne samo tijekom ljeta, već i u programima tijekom sezone.

* Festival uključuje i brojne mlade autore, studente i nezavisne umjetnike. Je li to smjer koji želite dugoročno njegovati – spajanje institucionalnog i rubnog, "visoke" i urbane kulture?

- Taj mi se smjer i čini jedino opravdanim u gradu koji ima jedno središnje kazalište i jako razvijenu alternativnu scenu. Kako tijekom sezone nema dovoljno prostora za to povezivanje, ali i nedovoljno prostora uopće za nezavisnu scenu, Festival je dobra prilika za susrete različitih vrsta kultura i formata, bez straha o limitiranosti prostora, budući da je ovako cijeli grad jedna velika teatarska pozornica.

* Koliko je riječki HNK danas, po Vašem mišljenju, povezan s lokalnom zajednicom, a koliko još treba raditi na toj integraciji?

- Nedovoljno, i svakako treba puno toga još napraviti na tom povezivanju. Iz toga smo razloga pokrenuli početkom proljeća i projekt "Zajc u Vašem kvartu" gdje smo kazalište i fizički približili građanima. Nastupali smo u različitim riječkim kvartovima i uvijek mi se taj susret umjetnika i građana na mjestu koje nije teatarsko čini iznimno inspirativnim. Došli smo na kućni prag stanovnika grada Rijeke kako bismo ih pozvali da u sljedećoj sezoni budu naša publika te da zajedno s nama ispričaju neke priče o ovom prostoru i ovom vremenu.

* Što nas čeka u novoj kazališnoj sezoni? Možete li najaviti neke naslove, autore, gostovanja – ili barem smjer u kojem ide repertoar?

- Nadam se da će i sljedeća sezona biti dovoljno uzbudljiva da privuče gledatelje na način na koji su posljednjih mjeseci punili gledalište riječkog kazališta. Do kraja godine bit će nekoliko zanimljivih dramskih naslova. Talijanska drama u koprodukciji s Teatrom Fondazione Emilia Romagna priprema premijeru prvog teksta Alessandra Baricca "Kule od bijesa". Boris Liješević uprizorit će s glumcima Hrvatske drame svoj autorski projekt inspiriran Čehovljevom kultnom dramom "Tri sestre". U Hrvatsku ponovno dolazi najslavniji izraelski koreograf Ohad Naharin koji će s našim Baletom postaviti predstavu "Venezuela". Tu je i opera za djecu "Ivica i Marica" te nekoliko zanimljivih gostovanja. A proslavit ćemo i 140 godišnjicu zgrade riječkog kazališta s nekoliko različitih programa te sa svečanom koncertnom izvedbom Verdijeva "Nabucca".