Marulićevi dani pokrenuti su godine 1991. na inicijativu tadašnjeg intendanta splitskog HNK Rade Perkovića, poprilično bizarne osobe, koji je poslije napisao i jedan priručnik o zavođenju žena. Učinio se ispočetka i sam taj festival nekako bizaran, štogod slično prodavanju čistog hrvatskog zraka u limenkama, koje su se tad mogle kupiti na štandovima po glavnim trgovima naših većih gradova.
Festival koji prikazuje isključivo predstave po hrvatskim tekstovima ispočetka je djelovao onako najprije muzejski nadobudno jer mu je i sadržaj bio poprilično muzejski. Prvi su Marulićevi dani ugostili trinaest predstava, među kojima dvije predstave po Krleži, dvije po Ranku Marinkoviću, tu je dakako i Marulić, pa jedna prerada Molièrea, još i jedan Milan Begović, jedan Josip Kosor, sve dakle klasici već u grobu, osim Ranka Marinkovića, koji je tad već hvatao osamdesetu. Još je zaigrao "Hasanaga" relativno tad mlađeg, a sad davno već pokojnog pisca Tomislava Bakarića, neka zmešancija Hrvoja Hitreca o Hašeku te i danas slavna riječka inscenacija romana Nedjeljka Fabria "Vježbanje života". Jedini zbilja suvremen dramski tekst prikazan na festivalu bijaše "Lov na medvjeda Tepišara" nažalost također pokojne Milice Lukšić. Drama parabola, naoko fantastičnog sadržaja, čiju sam praizvedbu gledao u zagrebačkom Teatru &td, osvojila je prvog Marula za najbolji dramski tekst. Rekao bih, dalekovidna odluka tadašnjeg žirija, kojemu je jednako očito bilo stalo do novih tekstova, kako je i nama danas stalo. Samo što tad tih tekstova i nije bilo.
Žirirao je predstave u tom prvom sastavu pokojni Anatolij Kudrjavcev, kazališni kritičar i sveučilišni profesor, kojega i danas katkad čitam, kad me uhvati mala snaga i mrzovolja za pisanje, bio je u žiriju i pokojni kazališni kritičar Dalibor Foretić, zatim ugledni slikar Josip Botteri, svećenik i poznati pisac Drago Šimundža te Zoja Odak, velika glumica koju sam volio. Nisu dakle mogli bolje odabrati.
Danas bi pokojni kritičari, u njihovo ime mogu govoriti, bili ugodno zapanjeni kad bi vidjeli da na ovogodišnjim, 33. Marulićevim danima igraju većinom tekstovi koje su napisale žene. Sve do kraja devedesetih ženski su tekstovi bili iznimka. Lada Kaštelan i njezina "Posljednja karika" bijaše jedini hit Marulićevih dana u devedesetima. Recimo, na drugome festivalu uopće nije bilo žena, niti na trećemu, niti na četvrtome, kad je prikazano svega osam predstava, opet Krleža etc. "Posljednja Karika" bijaše dakle prvi tekst na Marulićevim danima nakon 1991. koji je napisala žena i koji je dakle pobijedio te 1995. kad je i Hrvatska oslobođena, osim Podunavlja. Šesti Marulićevi dani opet su lišeni žena, i sedmi, na osmima se javlja Nataša Rajković kao koautorica s Bobom Jelčićem, na devetima opet nema žena, na desetima, jubilarnim, opet ipak jedan set autorica, Maja Gregl i Ivica Boban s predstavom "Alma Mahler" i opet Nataša Rajković u suautorstvu. Jedva dakle nešto. Jedanaesti Marulić nudi koreografiju Katje Šimunić o Kamovu i jedan suvremen tekst iz ženskog pera, Tanje Radović. U produkciji iz Zenice i u režiji Morane Foretić. Ivana Sajko javlja se kao jedina autorica na dvanaestom izdanju, na trinaestom Nina Nuić i Zorica Radaković, pjesnikinja, na četrnaestom još jednom Nataša Rajković, koja dakle ne piše, nego radi autorske projekte, tu se kao dramaturginja javlja Lada Martinac, a Damir Zlatar Fray radi predstavu po romanu Slavenke Drakulić.
Petnaesti festival donosi novi tekst Lade Kaštelan "Prije sna", šesnaesti napokon daje dvije nove, mlade spisateljice, Tenu Štivičić i Ninu Mitrović, na sedamnaestom je opet Nina Mitrović i još jednom Nataša Rajković, na osamnaestom Nina Mitrović, Ivana Sajko i autorski projekt Olje Lozice, na devetnaestom žena opet nema, a za dvadeseti bismo mogli kazati da su žene sad već uobičajeni gosti: tu je opet Tena Štivičić, jedan roman Tatjane Gromače, javljaju se prvi put Anica Kovačić i Jelena Tomić, tu je i tekst Marijane Nole, dramaturgija Rone Žulj.
Sve do dvadeset i osmoga izdanja gostuju najmanje dvije autorice, na 28. nema ni jedne, no sljedeće godine četiri suvremene autorice: Nina Mitrović s dva teksta, Marina Petković Liker, Ana Maras Harmander i Ivana Šojat.
Na jubilarnim tridesetima opet su četiri projekta autorica, a već na trideset i prvim su prvi put većina autorice, sa sedam tekstova i obrada, lani ih je bilo pet, a ove eto godine šest od jedanaest: "Plodna voda" Marine Vujčić, "55 kvadrata" Ivane Vuković, "Semafor" Petre Cicvarić, "Sloboština Barbie" Maše Kolanović te "Krijesnice" i "Kabaret Kaspar" Tene Štivičić.