Zagrebačko dječje Kazalište Trešnja produciralo je još jednu odličnu predstavu, Andersenovu “Snježnu kraljicu”, u dramaturškoj obradi Lade Kaštelan i režiji Paola Tišljarića. Potkraj prošle sezone, u ožujku, producirali su “Zoru Riđokosu”, prema dječjem romanu klasiku Kurta Hedla, u režiji Renea Medvešeka. Obje predstave ozbiljan su rad, estetizirane inteligentno, ne kradu vrijeme i ne podilaze publici, pa se može reći da je Trešnja podigla izvedbeni standard visoko.
Paolo Tišljarić, veoma mlad redatelj, toliko je ovim poslom pokazao znanja, a i talenta, da izaziva ljubomoru starijih kolega. Predstava, lako je uvidjeti, nije napravljena na brzinu a plijeni stoga što ne “oživljava” tekst, niti “ilustrira” priču, nego gradi vlastitu scensku zgradu, snovitu, privlačnu ali, istodobno, i uznemirujuću, koja se tiče podsvijesti.
Mistično putovanje
Andersenova bajka, koliko je na prvi pogled za djecu, na drugi nije. Dječak Kay, kojemu je umrla majka, odlazi na mistično putovanje Snježnoj Kraljici, i tu je u igri svojevrstan Edipov kompleks, takoreći post mortem stečen, a Gerda kreće u potragu za njim, takoreći iz pozicije Elektrinog kompleksa. On ide za majkom, ona bježi od oca. Cijelo to putovanje epski je sročeno, lišeno dramskog sukoba utoliko što se dječak ne odupire Snježnoj Kraljici, nego, eto, čeka da bude “spašen”...
Lada Kaštelan, s razlogom ugledna dramska spisateljica i prevoditeljica, zbivanje je pokušala, rekli bismo, očuditi uvodeći odrasle likove Gerde i Kaya koji se, eto, prisjećaju događaja iz svoga djetinjstva. Oni su danas samo prijatelji, i to djeluje razočaravajuće jer ispada da su, nakon svega, ipak ispustili život iz ruku.
Takav jedan spleen kojim je obavijena predstava možda je i njezin osnovni pokretač. Scena Irene Kraljić jednostavno je efektna, djeluje skupocjeno a temelji se prije svega na svjetlu, uz ponešto platna i letvica te nekoliko fotelja gotovo utopljenih bojom i oblikom u zatamnjenu pozadinu. Jedan prednji proziran plašt-zastor medij je i za prolazak u svijet mašte i za projekcije, koje se javljaju i u dnu pozornice. Za promjenu prizora, primjerice iz zagasite, tamne i crvene topline ljeta u polarnu zimu, nije dovoljno razviti bijela platna nego je bitnije jako, bijelo svjetlo. Sa scenom i kostimima usklađeni svjetlosni elementi Vesne Kolarec su, dakle, najvažniji vizualni potporanj sceničnosti ove predstave. I kostimi Tee Bašić više su nego rutinski, maštoviti, hrabri, a u nekim rješenjima ingeniozni: primjerice, ljudi kao neugledno ljubomorno cvijeće, pri čemu su cijele crne stabljike, a jalovozlatni cvjetovi okupiraju glave. Glazba Willema Miličevića dramatična je koliko i zaumna, a snažno asocijativni su videoklipovi Davorina Ercega.
Glumci su temelj
Ingeniozan je i scenski pokret Blaženke Kovač Carić, osobito gradnja životinjskih likova, gdje prije svih briljira Jure Radnić kao Sob, a za njim i Matija Čigir kao Gavran.
Senka Bulić kao Snježna Kraljica glumački je temelj predstave. Budući da su glumci ozvučeni, ne da bi se bolje čuli, nego da proizvode efekte poput jeke, ona uzima kao osnovni element predstavljanja disanje, a tek za njim lake a teške riječi. Na trenutke je ozbiljno jezovita ali istodobno umiruje. Sve to recimo iz perspektive desetogodišnjaka, koje će zacijelo oduševiti scenski pokret, hologrami i svjetlo.
Igra dvadesetak glumaca, većinom mladih, i nitko nije na sceni tek tako, da popuni broj. Ukratko, predstava koja će biti podjednako privlačna i djeci i roditeljima.
Kay mladog Luke Bulovića funkcionalan je, donekle mračan, što je hrabro. Gerda Dubravke Lelas šarmantna je, dakle zanimljiva i uvjerljiva, a zapanjuje njezina sličnost, fizička i glumačka, gestovna i glasovna, bojom, prozodijom, intonacijom, s Gerdom (odraslom) Ivane Bakarić.