OBITELJSKA DRAMA

PREDSTAVA KOJA JE U SRBIJI IZAZVALA POLEMIKE Zašto 'Vrat od stakla' jako asocira na 'Tri zime' Tene Štivičić

 

“Vrat od stakla”, novi dramski tekst Biljane Srbljanović, najuglednije srpske dramatičarke, nije me oduševio - previše je u njemu feljtonističkog telefoniranja sadržaja i, općenito, žurnalizma. Likovi pak njezini i više su nego ambiciozno zamišljeni.

Poduzela je smion zahvat pa ih sve ojadila. Naime, kao u kakvoj Shakespeareovoj tragediji, u ovoj modernoj farsi-vodvilju nema ni jednoga pozitivnog lika. Isto ne mogu reći i za predstavu koja je izvrsna, a režirao ju je, u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Jagoš Marković, pomalo, što se kaže, teatralno, a publici milo. Predstava je u subotu u Gavelli  inače bila učas rasprodana, unatoč skupim ulaznicama, a rasprodale bi se još najmanje dvije. Glumački ansambl igra nadahnuto i plastično, uvjerljivo i složno, a predvodi ga Jelisaveta Seka Sablić u ulozi Bogdanke, umirovljene profesorice prava, djetinjaste, greze, pokvarene, a ipak simpatične gospođe u sedamdesetima. Znači, predstava je za publiku, a u hrvatske budi i voajerski poriv, ne bez razloga…

Oportunizam

Kako je kritika uvijek, skrivena ili neskrivena, usporedba, kažimo da ovaj tekst zeitgeistom svojim, radnjom, atmosferom, temom uvelike asocira na “Tri zime” hrvatske dramatičarke Tene Štivičić, s tim da je Štivičićeva napisala melodramu a Srbljanovićeva dakle farsu. Obje radnje iznose storiju o tri generacije jakih žena u građanskoj obitelji što propada u aktualnoj tranziciji (koja traje u vječnost), a pritom se bore da zadrže svoju nekretninu.

Razlika je dakle u tome što u Štivičićeve ima neke nade, nekakve budućnosti, dok u Srbljanovićeve pretpostavljena budućnost jest gora od sadašnjosti.

Predstava u Srbiji nije zaživjela mimo polemičkih tonova. Najozbiljniji je stigao od drugoga uglednog beogradskog intelektualca, Zlatka Pakovića, pisca, redatelja i novinara, koji je autoricu i redatelja prozvao za - oportunizam. Oni se tobože kroza svoje oportunističke likove razračunavaju s boleštinama srpskoga društva, a sami ih u stvarnosti proizvode kao poltroni aktualne vlasti, zaključuje Paković.

Možda, tko zna, nas se sve to zajedno slabo tiče, jer u našem kontekstu predstava je naprosto dojmljiv i zanimljiv pogled u suvremeno srpsko društvo, osjećanje ljudi, narav svakodnevice. U balkanskom dakle kontekstu jest ona zanimljiva, u kontekstu “je li susjedu crkla krava?” jest privlačna, i u kontekstu postkomunističkom generalno.

Predstava “priča” dakle i o našoj zajedničkoj jugoslavenskoj i komunističkoj prošlosti, iz koje su preostali eto likovi poput doktorice prava Bogdanke, koja iza maske oporbene aktivistkinje i borkinje za ljudska prava krije prošlost stare Udbine doušnice koja se, kad su je jednom napokon slomili, nije libila “cinkati” ni vlastita supruga.

Jelisaveta Seka Sablić igra tu matronu suvereno. Publika je otprve zavoli, sve joj oprašta, a prijelom u ovom dvosatnom događaju osjeti kad ta simpatična gospođa u najboljim godinama, s ljubavnikom i hobijima, vlastitu unuku gurne policiji u ruke umjesto sebe… Potom uslijedi postupan slom.

Sablićeva igra drsko, zapanjujuće tvrdo, snažnije traje kad misliš da će progovoriti a ne progovori, prevari te u svojem dijaboličnom šarmu.

Njezina glavna žrtva jest zapravo starija kći Svetlana, koju nadahnuto, lirski otvoreno igra Vesna Trivalić. Njezinu neudanu sestru Nadeždu jednako uvjerljivo, s osjećajima i neodređenom gubitničkom tugom u glasu, igra Anita Mančić. Svetlaninu kćer Mirnu, tinejdžericu koja se sprema pobjeći iz Srbije, sigurno igra Milica Gojković, na rubu pretjerane teatralnosti, koji međutim ne prelazi. Ta djevojčica predstavlja oportuniste najnovije generacije. Premda pravednički nastrojena, ona se lako upusti u ljubakanje s mladićem koji im je došao uzeti stan…

Muški likovi

Muški su likovi još veći oportunisti od ženskih, pa bi se čak moglo zaključiti da su žene u ovoj farsi snažnije utoliko što su tek nešto manje kukavne od muškaraca.

Karikaturalna glava kuće jest Ljuba, komunalni redar, koji je posao dobio preko partije, čiji je najsitniji i najponizniji kotačić. Na koncu i bez posla ostane, jer je jurnuo na još slabijega od sebe. A vlastitu kćer je predao policiji ponizan kao rob. Dojmljivo ga, u jednom grču igra Dragan Mićanović.

Bogdankina ostarjelog dečka, odvjetnika Vasu, izvanrednom energijom daje Irfan Mensur. Toga naoko dobrodušnog a sebičnog slabića također daje kao krajnje simpatičnu osobu. Tek s vremenom iskrsava njegova proračunata, posve kukavna, pa i zlobna narav, također jednog cinkera, oportunista i sebičnjaka.

Marko Janketić izvanredno igra Vlajka Mujića, zakonitog nasljednika stana, čijeg je oca, ustanovi se, Bogdanka, otjerala u pečalbu. On nije osvetoljubiv, ali je dosta pohlepan…

Polemična autorica koja svojim kritičarima ne ostaje dužna

Biljana Srbljanović (r. 1970.) nije jedino dramatičarka, nego i politički angažirana, javna osoba i uporna polemičarka. Godinama je slovila kao disident svih aktualnih vlasti u Srbiji, a u posljednje je vrijeme kolege s nezavisne scene optužuju da se i ona prepustila čarima vlasti te da je pristala preuzeti visoku funkciju člana Savjeta za kreativne industrije pri Vladi Srbije odakle kadrovira po kazalištima.

Polemična duha, Biljana Srbljanović svojim kritičarima nikad ne ostaje dužna odgovor. Osnovnu egzistenciju osigurava kao sveučilišna profesorica, a kad su posrijedi medijski nastupi, u Srbiji je trenutačno veoma slušan njezin tjedni audiopodcast “Zadovoljstvo u tekstu”.

Srbljanovićeva je napisala deset drama. Ispočetka je krasi, nazovimo ga tako, stilizirani naturalizam - prikazi iz života običnih ljudi, njihov staccato kratkih replika, brutalnost mladosti, kukavnost starosti. Kratke, duhovite, često okrutne replike što se brzo izmjenjuju, vodviljski zapravo, njezin su forte. S vremenom narastali su i monolozi, koji počesto čine prostor za autorefleksiju lika-društva.

Diplomirala je dramaturgiju 1995. godine na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Proslavila se već prvijencem, dramom “Beogradska trilogija”, u režiji Gorana Markovića i produkciji Jugoslavenskog dramskog kazališta.

Njezine su drame prevedene na više od trideset jezika i postavljene na scenama oko 160 kazališta, u više od pedeset zemalja, mnoge i u nas.

Njezina druga drama “Porodične priče” najuspješnija je na tržištu: izvedena do danas u 60 različitih produkcija. Osim u Srbiji, njezini komadi su iznimno popularni u Njemačkoj gdje je postavljeno 70-ak različitih kazališnih produkcija njezinih tekstova.

Schauspielhaus Bochum

Biljana Srbljanović

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo