Nakon subotnje premijere predstave “Ovo bi mogla biti moja ulica” u Zagrebačkom kazalištu mladih nema ni ravnodušnih niti pomirenih, a oni koji su je pogledali predlažu da se uvede u školski program kao dio kurikuluma i kao predohrana u borbi protiv nasilja. Nažalost, Luka Ritz je prvo morao umrijeti da bi se to dogodilo, a bez imena i prezimena moralo je umrijeti i mnogo više njegovih vršnjaka, da bi se jedno indolentno društvo šokiralo i zainteresiralo za one koji na cesti umiru zbog dvije kune. Svi oni svoja imena i prezimena dobivaju u ovoj predstavi, njihovim iščitavanjem predstava završava i to je jedan od onih trenutaka koje gledatelj ne može preživjeti da se osjeća ugodno u koži.
Izbezumljena lica
- Mi smo to vidjeli na izbezumljenim licima ljudi nakon predstave. I nama je to opet bilo izuzetno teško za gledati, pucali smo po šavovima, a predstavu smo prije svečane premijere vidjeli već nekoliko puta - kaže Suzana Ritz.
Predstava je tako, izgleda, sjela baš tamo gdje je i trebala, duboko u rupu u kojoj “institucije rade svoj posao” i gdje je mrak, a u “mraku je lakše povjerovati da se ništa ne događa”, kako kaže jedan lik u predstavi.
- Iako je ovo predstava koja govori o svim žrtvama nasilja, mi smo itekako prepoznali neke intimne stvari koje su nas pogodile. Ona je ciljano napravljena za mlade, a već je jučer organizirana i izvedba za ravnatelje i pedagoge kako bi se potaknuo organzirani dolazak školske djece na predstavu. Treba istaknuti da to nije klasična predstava nakon koje idete kući, nego su gledatelji pozvani i da zapišu svoje svoje dojmove o predstavi. Oni će poslije poslužiti kao materijal za diskusije u savjetovalištu - kaže Reno Ritz.
Katarza gledatelja
U predstavi glumi profesionalni ansambl ZKM-a na čelu sa Suzanom Nikolić, Jadrankom Đokić, Goranom Bogdanom i Edvinom Liverićem, a režiju i dramaturgiju potpisuju Anica Tomić i Jelena Kovačić. Na predstavi se radilo godinu i pol dana, a na stvarnosti će se morati raditi i puno dulje.
- Mi pokušavamo biti direktne, pokušavamo kazalištem kod ljudi izazvati katarzu. Čini mi se, barem po reakcijama nakon ove predstave, da smo u tome i uspjele. U predstavi nema nijedne scene eksplicitnog nasilja, ali se ono osjeća kroz likove i njihove odnose, čime smo htjeli proslijediti još jednu važnu poruku: da spriječiti treba i nasilje koje nije samo fizičko. Predstava je posvećena Luki, ali nije dokumentarna. Riječ je o fikcija koja je inspirirana stvarnim događajima - napominje Anica Tomić, redateljica. Svaki se gubitak može nadoknaditi beskonačnim obnavljanjem rutine, pa se tako i gubitak pamćenja obnavlja na probama, ali slaba je to utjeha Lari Janić, Lukinoj prijateljici i jedinoj osobi koja na neki način glumi samu sebe.
Nema muljanja
Ona je ipak u svemu osjećala Luku, posebno kad u jednoj sceni zasvira “Poštar lakog sna”, njegova omiljena pjesma. - Njegov gubitak ne može ništa nadoknaditi, a ja se samo nadam da će predstava pomoći u borbi protiv nasilja, da će potaknuti ljude na promjene - kaže Janić.
U svakom slučaju reakcije su, sudeći po komentrima, i bile više nego emotivne.
- Začudilo me koliko je predstava direktna, koliko se bavi sadašnjošću, problemima. Nema muljanja. Žene u publici oko mene doslovno su ridale, a moram priznati da je predstava dotaknula i mene. Kazalište mora biti i takvo, ali naravno i ne samo takvo. Draže bi mi bilo da moj sin, 16-godišnji Jakov, sa školom ide odgledati tu predstavu, nego obradu nekog klasičnog komada - rekao je redatelj Lukas Nola i dodao kako je fasciniran i tom grupom 16-godišnjaka koji su od svog prijatelja Luke Ritza uspjeli napraviti simbol, poduzeti da se nešto počne događati.
Može se dogoditi svima
Baš kao i Nola, i pjevačica Ida Prester smatra da bi komad trebali pogledati srednjoškolci, pa čak i oni mlađi, dapače, Ida bi ga uvela kao obavezan program za škole.
- Vrlo je pitak, što je izvanredno, a ujedno i izuzetno emotivan, gotovo su svi bili na rubu suza. Samo najveći cinik može ostati hladan gledajući je. Svi smo mi kao klinci doživjeli neki nasilnički napad i kada gledate priču glavnog lika koji proživljava smrt prijatelja, svjesni ste da se to moglo dogoditi i vama. “Ovo bi mogla biti moja ulica” ne ostavlja ravnodušnim publiku i preventivno bi mogla djelovati i na nekog malog razbijača - smatra Ida Prester.
Reakcije: Nitko nije ostao ravnodušan
Nola: Sve nas je strah kad nam djeca izlaze
- Začudilo me koliko je predstava direktna, koliko se bavi sadašnjošću, problemima. Nema muljanja. Žene u publici oko mene doslovno su ridale, a moram priznati da je predstava dotaknula i mene. Kazalište mora biti i takvo, ali naravno i ne samo takvo. Draže bi mi bilo da moj sin, 16-godišnji Jakov, sa školom ide odgledati tu predstavu, nego obradu nekog klasičnog komada - rekao je Nola i dodao kako je fasciniran i tom grupom 16-godišnjaka koji su od svog prijatelja Luke Ritza uspjeli napraviti simbol, poduzeti da se nešto počne događati. Redatelj dodaje kako je mladenačkog nasilja bilo uvijek, pa i u njegovim tinejdžerskim godinama te se danas, kada se našao u ulozi roditelja ne može ne zamisliti kada mu sin izlazi van...
- Ipak, zbog vlastitog straha ne možete svoju djecu držati u kućnom zatvoru. Uvijek sam bježao od takvih stvari, pa sada i sina učim tome. Ako postoje takvi nasilnici koji su spremni ubiti, ne treba se praviti herojem - zaključuje je Nola.