Iako je lokalni prognostičar u Fažani, u srijedu predvečer upozorio da oni oblaci vjerojatno nose kišu, publika je, htjela na brod. Organizatori su kimnuli i za manje od sata vožnje brodom, tek što se spustio mrak, stotinjak se gledalaca našlo u tvrđavi Malog Brijuna, na kiši koja je počela pojačavati. Razvukle su se kabanice, otvorili kišobrani, upalili reflektori i – predstava je počela već po jakoj kiši. "Kako smo mogli prestati igrati kad ste vi niste micali iz gledališta", govorili su poslije predstave promrzli glumci na brodu koji ih je vraćao na Veliki Brijun.
U fantastičnoj euforiji, dok je redateljica Lenka Udovički plesala i pjevala, a ciganski kazališni bend «Petrojvici» prašio iz sve snage, u krug po brodu su kružile boce biski. Zaista je bilo razloga za slavlje među glumcima. Jer predstava je bila izvrsna, baš kao i publika koja ih je na kraju predstave ovacijama dozivala na poklone. Rijedak je to bio spoj euforije i iskrenog zadovoljstva, kad prestaje biti važno što su svi odavna mokri, jer se ostvarilo ono zajedništvo za kojim kazalište tako žudno teži i koje se tako rijetko događa.
Brechtov "Zadrživi uspon Artura Uija" govori o gangsteru koji se nametne i zavlada Chicagom, a zapravo je napisan 1941. U egzilu kao upozoravajuća parabola o dolasku Hitlera na vlast. Komad koji govori o društvu koje se raspada u neimaštini, korupciji i gangsterima u sprezi s političarima doista korespondira, kao i Brechtova socijalna osjetljivost danas su nam možda jasniji nego prije, no autori predstave nisu zaigrali na tu najsigurnu kartu.
Lenka Udovički i dramaturginja Tena Štivičić postavili su komad kao cabaret u kojem je se cijelu prvu polovicu pjeva i pleše. U tom je dijelu dominatna glazba Nigela Osborna, neka rafinirana mješavina ragtimea, bluesa i jazza, s dalekim odjekom disonanci Kurta Weilla. No osim glazbe, kabaretski su i kostimi - umjesto hlača, glumci imaju tek gaće i čarape s muškim halterima što predstavu odmah gurne u grotesku, a i našminkani su poput likova iz nijemog filma, ili, recimo Hawksova «Lica s ožiljkom». Koreografija Staše Zurovca dala je predstavi puno plesa i razgibanosti koje nestaje tek u drugom dijelu, kad se komad uozbilji, kad gangsteri počnu preuzimati vlast i kad se počne nizati sve više paralela koje nas upozore da je sve ovo, usprkos početnoj zabavi, ipak krvava priča o usponu fašizma.
Ozren Grabarić našao je dovoljno prostora da sve ove promjene pokaže u svom liku ambicioznog gangstera Uija. Na početku lutak, koji ne može sam stajati na nogama, postepeno stječe čvrstinu, grozničava pogleda, zirka na sve strane, čak i u ritmu glazbe, transformaciju doživljava i glasom i stasom, doigravši svoj lik i hodom i držanjem i gestama, pa i asocijacijama na diktatorske likove iz naše nedavne povijesti. Fantastična je njegova scena kad češljem kojim stalno zalizuje kosu u razdjeljak napravi brk i trenutak kasnije, nakon što smo u brku prepoznali Hitlera, zasvira nježnu melodiju na tom istom češlju. U ulozi koja će se pamtiti Grabarić je nosivi stup predstave.
Pršti dosjetljivošću i nesputanim žarom, komičan, opasan, žestok, ali je i okružen doista sjajnim, razigranim ansamblom. Mislav Čavajda njegova je zvjerska sjena, Mladen Vasary, Maja Posavec, Damir Šaban, Dražen Šivak, u nekoliko dojmljivih uloga, ali i doista svi ostali, kao na primjer posebno atraktivno kostimima dorađena gospoda iz gradske uprave Goran Bogdan i Jure Ivanušić koji krkljaju namjerno nerazumljivo sa svojim prestrašno velikim trbusima, jedva se krećući na predebelim potplatama svojih cipela koje ih dižu iznad stvarnosti i dodira s običnim ljudima.
Sjajna, uigrana, dramatična i atraktivna predstava, koju su na ovoj impozatnoj izvedbi, dojam još samo pojačali odbljesci stvarnih munja i gromova neke daleke, ozbiljne, oluje koja nas je, srećom zaobišla.
Čudesan, rijedak doživljaj kakvih u teatru nema mnogo. Jer, naime, predstave se, inače, po kiši, u pravilu prekidaju.