Nova predstava Zagrebačkog kazališta mladih “Ljudski glas” redatelja Bojana Đorđeva pretenciozna je toliko da teško pretencioznija i može biti. Naime, taj “ljudski glas” hoće se prikazati upravo kao nešto čega u praksi ima u smislu da nije utjelovljen, nego je općenit. Traga se, dakle, za “drvenim željezom”, za apstraktnom mjerom (filozofskom kategorijom) koja je scenski dokaziva. A sve to kroz tijela pet glumica što su se dragovoljno podvrgle ovome praktičnom mučenju.
Jer, nisu one akterice, tako eto tvrde autori, nego “ljudski glas”. E sad, činjenica što taj “ljudski glas” ipak prolazi kroz njih redatelju je očito irelevantna jer da nije, makar bi se potrudio da ustanovi njihove glumačke karakteristike. Ovdje, koja je inače preglasna, Đorđev je pojača, koja je...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....