Priča o ženama u vremenu koje je kao Kineski zid. Nemaš pravo na snove, samo na košmare

- Dobro više… Hoćemo počet'? - vikne spuštajući se niza stube prema sceni Željka Udovičić Pleština.

Čuje se nečije: "Ajmo!" I još jedno podržavajuće, ovaj put gotovo pa pjevano: "Ajmooo!". Atmosfera je dobra, jedni dijele banane, drugi pričaju viceve.

"Čekaj, da ovo obavimo", inspicijentica mjeri tlak redatelju. Daleko je, čini se, početak te probe. Milivoj Beader šeta po sceni, čekajući da konačno sjedne za drveni stol, da krenu, kasne više od pola sata.

Svjetla se više puta iz nebrojenih razloga gase. Pale. Pa isključe. I iznova uključe. Konačno počinju. Tek što je krenula uvodna glazba, otraga se, u mračnom gledalištu, netko spotakne. Gotovo skotrlja. Pitaš se je li i to dio predstave. Ipak, posrijedi je tek nespretna koreografija u mraku.

Beader sjedi z...