Pogledao sam nedavno ponovno u HNK “Tri zime” Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana. Htio sam se uvjeriti, pošto sam nanovo pročitao dramu, jesu li taj tekst i ta režija zbilja toliko izvrsni kao što sam bio zaključio kad sam se prvi put susreo s njima. Nema ljepšega osjećaja za kritičara nego kad shvati da nije pretjerao. I jedno i drugo vrijedi: antologijski tekst i antologijska režija. Usudio bih se čak zaključiti, kad sve čimbenike promotrim, da je to najvažnija predstava u ovome desetljeću u Zagrebu.
Prvo, nosi je tekst kakav dosad nismo imali, i za koji je čak manje važno što je odmah prepoznat u najbogatijem zapadnom kazališnom svijetu (što je samo po sebi čudo), nego je važnije što dolazi iz ženskog pera koje je eto nadmašilo sva muška i koje, primjerice, prikazuje ženske likove toliko bogato i trodimenzionalno kako još nitko u nas nije pokušao možda još od Krleže…
Nekoliko dana potom pogledao sam prvu ovosezonsku premijeru u istom teatru, Milerovu režiju Shakespearova “Othella”. Posrijedi je mnogo slabija predstava, a u kojoj igraju neke glumice i glumci iz “Tri zime”: Nina Violić, Jadranka Đokić, Luce Anić, Mislav Čavajda. Zapazio sam da u ovoj Milerovoj predstavi kao da nastavljaju igrati svoje uloge iz “Tri zime”. Čavajda je umjesto Tartuffea povučen, sindromiran branitelj, Nina Violić nije Elmire, bogataška žena, nego Karolina, duhovita starica iz Zagreba, Jadranka Đokić nije relativno opuštena Dorine, prijateljica bogataške kćeri, nego Alisa Kos, prkosna feministica iz partizanske obitelji…
Razmislio sam zašto se to dogodilo. Jedan od razloga jest taj što se naše glumice i glumci ne ugađaju za svoje uloge prije nego što izađu na scenu. Baš svim našim glumcima, i najboljim i manje dobrim, stran je običaj da zagriju, primjerice, svoje glasove. Nisu bez vraga foršpani u kinu prije filma. Oku treba otprilike petnaest minuta da se privikne na boje u mraku. Glasovi naših glumaca zagriju se isto tek nakon što petnaestak minuta provedu na sceni. Tek nakon toga razdoblja iz naših predstava stane isparavati mamurluk krutog govora i hladnih glasnica…
Zato možda nesvjesno u početku uzimaju obličje neke prijašnje uloge, u kojoj se najbolje osjećaju, a takvo što onda ne primijeti gotovo nitko, jer nema toga gledatelja ili kritičara koji bi stigao pratiti te promjene uživo. Ne bi zapravo smio izlaziti iz kazališta da poprati sve te namjerne i nenamjerne trikove naših dramskih umjetnika.
Bilo kako bilo, nema glumačke metode niti sustava koji ne bi tražio od glumca da na scenu izađe tek pošto pripremi svoje tijelo za predstojeći izazov. Svaki bi glumac trebao odvojiti makar deset minuta da zagrije glasnice, da opusti mišiće, da pročisti i uskladi disanje. Kad bi se svi toga držali, glasovi bi im dulje trajali, a i zdravlje bi ih bolje služilo…