Policajci promatraju mjesto zločina. Dvojica su tek stigla iz Zagreba i bjesne na lokalne nespretnjakoviće u plavom koji nisu propisno zaštitili lokaciju, pa su dokazi propali.
Zločin je brutalan: dvojica mrtvih i jedan teško ozlijeđen, ne zna se hoće li preživjeti. Naizgled teško rješiv slučaj postaje daleko kompliciraniji kad saznamo da su stradala dva Roma i jedan Kurd, a iza tih smrti u šumi stoji teška, bolna i zadivljujuća priča o životu na dnu, očaju onih koji su odustali od svega i ljubavi. Ljubavi koja je posljedica životnih Scila i Haribda glavnih likova i koja, umjesto da donese sreću u njihove živote, pokreće cijeli pakleni stroj koji rezultira smrtima.
Tako počinje predstava “Ciganin, ali najljepši”, koja će 30. prosinca biti praizvedena na sceni zagrebačkog HNK. Predstavu je režirao Ivica Buljan, a u njoj glume Nina Violić, Filip Vidović, Franjo Kuhar, Krešimir Mikić, Goran Grgić, Ivan Jončić, Ana Begić, Alma Prica...
Ljubav i nemir
Pogledali smo kostimiranu probu predstave koju se s nestrpljenjem očekuje od početka kazališne sezone. Tri sata duga predstava vjerno prenosi većinu emocija iz knjige. Puno toga događa se pred očima gledatelja - vidimo ljubav koja se rađa između Hrvatice Milene (Nina Violić) i Roma Sandija (Filip Vidović), nemir koji ona donosi u ksenofobno selo kojem ne smetaju Romi, ali samo ako se drže svog mjesta i ne dolaze k njima.
Vidimo bijedu u kojoj se živi - i materijalnu i moralnu. Vidimo uglednog građanina koji se zapravo bavi švercom izbjeglica preko granice, korumpiranog policajca koji nema problema sa zataškavanjem te rabote, iskvarenog starješinu romskog sela koji je izgradio najljepšu kuću u selu, a u džep sprema novac koji njegovi suseljani dobivaju, poštenog Kurda koji priznaje zločin koji nije počinio...
Sve to, i činjenica da je radnja knjige smještena u Međimurje, gdje se događa ljubav otpisane Hrvatice i nikad prihvaćenog Roma, bio je recept za veliki uspjeh knjige “Ciganin, ali najljepši” i uopće ne treba sumnjati da će isti uspjeh ostvariti predstava.
“Ako smeta tvome ocu/ako kaže kako grešiš/ti mu reci dušo moja/Ciganin je al’ najlepši” zapjeva Sandi svojoj Mileni prije nego se prvi put poljube. Pjesmu Ljube Aličića pušta joj s mobitela, koji se nekoliko puta koristi na sceni: na ekranu glavešina romskog sela nudi Sandiju buduću ženu, koju on odbija, a inspektori Plančić i Bule upravo korištenjem te tehnologije shvaćaju da je netko iz policije snimio mjesto zločina, zbog čega muku muče kako smiriti novinare, koji su se odmah raspisali o slučaju.
Proba pred piscem
Probu smo gledali s Kristianom Novakom, koji je napisao knjigu po kojoj je predstava rađena. Nakon prvog čina, a dva su i svaki traje po sat i pol, rekao mi je kako je prvi put vidio cijeli posao gotovo završen - kostime, scenu i glumce. U proces oživljavanja svoje pisane riječi nije se previše petljao, jer priznaje kako zna da se u to ne razumije dovoljno.
- Ne možeš prenijeti toliki roman u kazalište tako da se prenosi scena po scena i da to ne traje predugo. Što se mene tiče, sve se moglo mijenjati, samo da emocije iz knjige ostanu. To sam sad vidio na sceni i oduševljen sam onim što je napravljeno. Neki su likovi točno onakvi kakvima sam ih zamišljao, u druge su glumci unijeli nešto svoje, ali rezultat svega je fantastičan - nije skrivao oduševljenje Novak, dok autor dramatizacije Ivor Martinić kaže kako tijekom predstave možemo vidjeti razvoj likova i to je zapravo diktiralo duljinu predstave, za koju ne misli da će gledateljima biti previše.
- Emotivni angažman je tu, pa nismo ni mislili kratiti. Ljubav nikako ne može biti preduga, zar ne? - smatra Martinić, koji kaže kako ga je oduševio podatak kako su sve predstave Ciganina u siječnju gotovo posve rasprodane.
Naš razgovor prekida povratak glumaca na scenu. U središtu druga čina je Sandijeva prošlost, gdje saznajemo više o njegovoj bolesnoj majci i ocu koji je jednog dana samo nestao iz njihova života. Saznajemo i što se točno dogodilo u šumi, gdje su se susrele gorke sudbine izbjeglica Nuzata i Azada i trojice Roma - Tumpe, Mirze i Sandija.
Mladi glumac
- Kod Sandokana, odnosno Sandija, volim tu njegovu strast, srčanost, pa čak i malu dozu agresivnosti, koja nije usmjerena protiv nikoga, već je više dokaz života koji vrije u njemu. Stvaranje predstave bio je proces kroz koji smo, svaki od mojih divnih kolega i ja, dali sve od sebe da izgradimo likove - kaže Filip Vidović koji igra Sandija i dodaje kako mu je ova predstava bila izazov jer je sve želio proučiti, vidjeti i razumjeti. Proces još uvijek nije gotov, smatra, jer se predstava i dalje razvija, a to će se događati i nakon premijere.
- Čitao sam knjigu i bila mi je odlična. Svako sam lice u njoj vidio na svoj način, a onda sam, radeći na predstavi, vidio da je svatko od nas to napravio. Recimo, moj je Sandi jako lijep, dirljiv i pozitivan. Teško je reći koliko sam ja, ili bilo tko od nas, drukčiji od njega.
U svakom od nas čuči sva literatura ovog svijeta, samo to treba osvijestiti - smatra Filip.
Milenu tumači Nina Violić, koja kaže kako su dva i pol mjeseca rada na predstavi bila fantastičan kreativni proces, ali su najprije svi morali savladati jezik. Riječ je o međimurskom dijalektu na koji publika mora biti jako koncentrirana da bi ga razumjela, a to će im omogućiti isključivo kontekst u kojem su riječi izgovorene. Nina kaže kako je učenje dijalekta bilo kao usvajanje stranog jezika.
- Tek nakon toga smo mogli početi razvijati odnose i sklapati likove. Kod Milene volim njenu slobodu i mogućnost da hrabro ode u nešto što od samog početka nema nikakve budućnosti. Ona je hazarderka. No, teške su mi bile njene pukotine, koje je trebalo spojiti - pojašnjava Violić kompleksnost svojeg lika.