“Dark Mother Earth” naslov je nedavno obavljena engleskog prijevoda “Črne mati zemle” iza kojega stoji Ellen Elias Bursać.
Roman Kristiana Novaka objavljen je 2013., napravljena je i radio drama, na pozornicu ZKM-a predstavu po romanu postavila je Dora Ruždjak Podolski.
Govoreći o radu na prijevodu romana o Matiji Dolenčecu, mladom piscu koji se bori sa stvaralačkom blokadom te pati od traumatičnih podsjećanja na tragično djetinjstvo u izmišljenom međimurskom selu, prevoditeljica Elias Bursać kaže: “Prvo sam prevela ulomak, tridesetak stranica. Bilo je to za jednu publikaciju sastavljenu od odlomaka iz djela hrvatske književnosti što se 2016. pripremila za londonski sajam knjiga. Potom sam 2017. prevela prvih sto stranica romana za jedan europski projekt. A tek sam se latila cjelokupnog prijevoda 2018. kad je Amazon Crossing odlučio roman objaviti.
Tad sam iznova prošla sve ono što sam prije prevela, i tek onda krenula u drugi dio romana, onaj koji se odvija na selu u Međimurju. Počela sam s višemjesečnom pripremom, trebalo je vremena da pronađem izraze i riječi i sastavim nekakav vlastiti leksikon. Čim sam to imala, trebalo mi je četiri-pet mjeseci dovršiti rukopis za izdavača, a nakon njihove obrade, još dva puna mjeseca intenzivnog rada s urednicima prije nego što je roman objavljen.”
Međimurski dijalekt
Amazon Crossing objavio je tiskano izdanje, audio knjigu i Kindle izdanje “Dark Mother Earth”. O prijevodu Novakova romana na engleski, što prijevod znači autoru, koji je u ovom slučaju i lingvista po struci, kako doživljava vlastite knjige prenešene u druge jezike bit će govora večeras na tribini koja počinje u 19 sati u zagrebačkom KIC-u. O temama prevođenja govoriti će Kristian Novak i Ellen Elias Bursać, a moderirati Marija Ott Franolić.
Koliko je prevoditeljici, Amerikanki koja je hrvatski učila 1970-ih, bilo razumljivo dok je prvi put čitala Novakov roman u kojem je dio pisan na međimurskom dijalektu?
“Uz pomoć glosarija na kraju knjige relativno sam se lako snašla jer dok sam živjela u Zagrebu, od 1972. do 1990., provela sam puno vremena što u Zagorju što u Podravini. Naravno da međimurski kajkavski ima svoje zasebne odlike u odnosu na ostale kajkavštine, ali moje poznavanje jezika od prije mi je uveliko pomoglo.”
Koliko je kompleksno bilo prevoditi s međimurskog dijalekta i u što je taj dijalekt pretvorila u odnosu na standardni engleski u njezinom prijevodu na engleski?
“Kristian i ja smo se dogovorili da ću posegnuti za ruralnim izričajem, a ne za jednim specifičnim dijalektom engleskog jezika. Naime, svaki je američki dijalekt strogo geografski definiran. Nisam željela upotrebom dijalekta odvlačiti čitatelja od toga da se priča odvija u Međimurju. Nije se smjelo dozvoliti da vuče na američki jug, ili zapad, ili neki drugi kraj.
Vrlo sam lagane ruke uvodila te ruralne elemente, da ne ispada kao jezično ruglo. Naravno da ne postoji, kao takav, ruralni američki govor, već sam skupila elemente iz raznih krajeva dok nisam stvorila nekakav fundus s kojim sam radila”, kaže Elias Bursać pa dodaje:
“Svi misle samo na dijalekt u ovom romanu, ali prvih sto stranica gradskog dijela priče imaju svakojake izazove za prevoditelja.”
Kakos u Hešto i Pujto postali - Bacawk i Chickichee?
“Imena spodoba koje muče Matiju, Hešto i Pujto, nisu na engleskom sugirirale zvukove vezane za zivkanje kokoši, pa smo Kristian i ja našli na YouTubeu jedno takmičenje sa srednjeg zapada SAD-a gdje su se natjecali tko će najbolje izvoditi zivkanje kokoši i zajedno došli do imena Bacawk i Chickichee.
30 riječi
Sastavila sam spisak od tridesetak riječi i fraza koje sam koristila kroz cijeli međimurski dio romana, kao: ‘ain’t’ - kolokvijalna varijanta od riječi isn’t, ‘reckon’ misliti, ‘yonder’ tamo, ondje, ‘collywobbles’ za mučninu, ‘skeezicks’ za nemirnog dječaka.”
Autor Kristian Novak komentira:
“Meni je bila velika sreća da se baš Ellen Elias Bursać prihvatila tog prijevoda. Davno je rekla: ‘Ja ću to početi prevoditi pa ćemo naći izdavača.’ A kad tako dobar prevoditelj uzme tekst, jedino što možeš osjetiti je zahvalnost i povjerenje.
Na početku je prevoditeljica morala donijeti nekoliko važnih odluka u vezi dijalekta, onomastike, imena … nije donijela jednu odluku pa išla glavom kroz zid, slijepo se nečega držala, već je isprobavala razne varijante. Dala si je jako puno vremena za rad na tom tekstu, a kad je tekst bio gotov i izdavač Amazon Crossing u igri, oni su još dugo radili na tom tekstu rečenicu po rečenicu da to bude dobra proza.
Prvo ruski
I mene su konzultirali, makar moje mišljenje u tome nije presudno. No, čitam na engleskom i imam nekakvu kompetenciju da osjetim je li taj tekst rekao ono što sam rekao u izvorniku.”
Kako je Amerikanka iz Bostona koja je na engleski prevela više naslova Dubravke Ugrešić, Davida Albaharija, djela Slavenke Drakulić, Daše Drndić naučila hrvatski?
“Studirala sam ruski jezik na koledžu Macalester u Minnesoti početkom sedamdesetih. Naši profesori su saznali za slavistički boravak za američke studente koji je vodilo sveučilište u Portlandu, u državi Oregonu. Kao sudionici na tom programu nas četvoro iz Macalestera proveli smo godinu dana u Zagrebu, slušali kolegije na Odsjeku za ruski na Filozofskom fakultetu te usput učili i hrvatski. Na kraju te godine sam se vratila u SAD, diplomirala, pa se potom odmah vratila u Zagreb, udala se, i nastanila se tu.”
Na zagrebačkom Filozofskom Elias Bursać je potom upisala jugoslavistiku, na tom je odsjeku nakon diplome ostala do doktorata. Magistrirala je na stilistici Krležinih pripovijedaka u engleskom prijevodu, a doktorat joj je bila prevodilačka biografija Tina Ujevića.
Jesu li prevoditelji danas bitno vidljiviji, navode li se korektno i na bitnim, istaknutim mjestima njihova imena, poštuje li se autorstvo njihova rada, koliko je među ostalim i akcija #NameTheTranslator kojom se prevoditelji skretali pozornost na vidljivost svojeg rada polučila uspjeha?
“Znatno je bolja situacija sada nego što je bilo s vidljivošću prevoditelja u kritičkim osvrtima i drugim javnim komentarima i reklamama o prevedenim knjigama, a to zahvaljujući toj kampanji na Twitteru, i zbog nekoliko novih nagrada usmjerenih baš na književne prijevode u SAD-u.
Vrlo se rijetko sad dešava, kad je riječ o književnim prijevodima, da prijevod izlazi a da se ne spominje ime prevoditelja ili na koricama (prednjim ili zadnjim) ili na naslovnoj stranici, uz autorovo ime.”