Vječiti europski putnik Paolo Magelli dao je jednu od svojih najboljih hrvatskih režija. Praizvedba “Noćnog života” Ivana Vidića u Zagrebačkom kazalištu mladih, sumorne i humorne drame o današnjem hrvatskom mentalitetu, spektakl je glume i režijskih postupaka, scene i glazbe, ansambl-predstava jedinstvena utoliko što je svih petnaestero glumaca ravnopravno.
Osim, dakle, što nema manjih ili većih uloga, ne postoji situacija gdje bi i jedan nominirani akter bio izvan zbivanja, prepušten, recimo to tako, vlastitim mislima i privatnim kretnjama. Osobito se to zorno vidi iz prvoga reda, gdje si prirodno upućen na detalj. Pratio sam glumce pojedinačno, gotovo voajerski, i nisam zapazio ni jednu pukotinu u scenskom bivanju, nikakav “odmor”.
Zlokobni citati
Predstava je preduga kakvih 15 minuta, no očito namjerno. Za ljubav spomenute ravnopravnosti. Njezin, dakle, ritam, osobito potkraj, usporavaju monolozi pripasani svakom liku, mnogi dopisani za rada na predstavi, a koji svakom glumcu otvaraju priliku da sam odmjeri energiju s publikom. Velik je posao, dakle, obavila i dramaturginja Željka Udovičić Pleština. Neke je monologe dopisao Vidić, neke su dionice zlokobni citati s interneta što su ih pronašli glumci, a neke su sastavili posve deseti ljudi, gotovo bih rekao, ne svojom krivnjom povezani s predstavom. Primjerice, skarednu pjesmicu tobože za đake prvake, “Maša maše Miši”, koja završava stihovima “Ne puš’, Mašo, Miši pišu/puši, Mašo, hašiš!” sastavio je jedan ozbiljan gospar, Ivo Kukuljica, suprug glumice Doris Šarić Kukuljice, izvanredne prvakinje ZKM-ove. A ona, već gotovo u lažnom smiraju predstave, daje najdojmljiviji od svih petnaest monologa, taj je dopisao Vidić, za tu naoko pristojnu usidjelicu Gospođu Hortenziju, koja iznosi bernhardovski zlokobno sjećanje na svoju tetu i njezin susret s dr. Antom, koji ju je zagrlio u mraku nastalome pošto su komunisti minirali munjaru. Taj lik, ta baba, koju Doris Šarić Kukuljica igra kao meku esenciju zla, očito izmišlja… Ona bi tek htjela da je to bila njezina teta…
I inače, svi bi akteri u predstavi, kao i u Vidićevoj drami, htjeli biti što ne mogu, redom su zakinuti, nesposobni da sagledaju sebe, koliko ranjivi, toliko agresivni. To su demonstranti, uglavnom studenti, umirovljenik, sestre usidjelice, zabrinuta majka, koji se skupljaju na neimenovanom zagrebačkom trgu i tonu u besmisao.
Kad je posrijedi maštovita scena, Boris Greiner je autor grafita ispisanih po kontejnerima i zidovima, a arhitekt Željko Burić tek je dijelom riješio scenu i najbolji elementi su zapravo redateljevi. Kostimografkinja Doris Kristić, pak, čvršće je surađivala s redateljem i poduprla predstavu jarkim bojama podvučenim, gotovo bih rekao ekspresionistički zamišljenim odorama, koje naglašuju kontrast između želja i mogućnosti protagonista.
Svakog je glumca zapala glazbena dionica, a zajedno čine ugođenu kakofoniju što je proizvode truba, tuba, mnogo udaraljki, veliki bubanj, harmonika… Ta glazba Ljupče Konstantinova stvara i podcrtava lažnu slogu što vezuje aktere.
Izvrsni Beader
Urša Raukar igra Gospođu Duranciju, drugu sestru usidjelicu, kao pasivno agresivnu pomućenu ženu; Katarina Bistrović Darvaš igra zabrinutu Majku na granici travestije, Nataša Dangubić kao Tea pomalo se transformira iz naoko neutralne u očigledno pokvarenu vjernicu nacionalnog kiča; Lucija Šerbedžija izvrsno se nosi igrajući buntovno-koketnu studenticu Melisu; Hrvojka Begović uvjerljiva je kao asistenica Dora; Barbara Prpić energična je studentica Barbara, a Anđela Ramljak dosljedno, u povišenom tonu, igra ne baš pametnu studenticu Sofiju.
Milivoj Beader dao je možda najbolju svoju ulogu u ZKM-u, zaigravši Šefa policije i Studentskog kapelana: gotovo perverzno skriva zlo koje ga pokreće i hrani. Filip Nola briljira kao pomućen heroj, zapravo malograđanin Sveti Filip i Jakov; Pjer Meničanin diktira tempo kao lukav, čak i pomalo napaljen Umirovljenik; Sreten Mokrović fino zaokružuje bijednu nezrelost Profesora.
Odlični su i Zoran Čubrilo kao Nezaposleni, Frano Mašković kao Vlado i Vedran Živolić kao Igor.