Umjetnici u Dubrovniku nikad za manje novca nisu stvarali više umjetnosti za više publike

Gledao sam na Lokrumu zadnju ovogodišnju izvedbu Shakespearove "Oluje". Tko nije rano rezervirao ulaznicu, predstavu je sigurno propustio. Lani ju je režirao Vito Taufer, kad je glavnu ulogu milanskoga kneza Prospera zaigrao Luka Peroš. Potpuno desetljećima izvan kazališta, glumac se nije, što se kaže, snašao te je izvedba, unatoč raznim atrakcijama, maštovitim kostima Alana Hranitelja, koreografiji Lea Mujića, nekako visjela o koncu zato što protagonist bijaše eto više drven nego živ.

Sad je ulogu Prospera preuzeo Goran Grgić, glumac koji je kadar uskočiti u ulogu i dan prije izvedbe, koji ovdje nije izmislio ništa nova, mizanscen je ostao isti pa očito i režijske upute, ali predstava je prirodnije prodisala. Štoviše, s ovakvim Prosperom, kojemu publika vjeruje, režija se sad čini i malko kukavičkom. Mnogo se tu kratilo, ostao je zapravo na sceni samo osnovni kostur fabule, te je to ipak jedan Shakespeare za početnike, koji traje nepunih sat i po.

S ovakvim Prosperom, nekako prebrzo radnja se otkotura do sretnog završetka, kad Prospero oprosti svojim neprijateljima što su mu radili o glavi, pa i od publike zatraži oprost i odriče se magije, Miranda i Ferdinand se zaruče, Ariel stekne slobodu i svi se skupa vraćaju u svoja kraljevstva s izoliranog otoka. Čak se i Kaliban pokajao. Toga Kalibana ovdje inače izvanredno igra Franjo Dijak, koji je cio u čađi i prekriven krpama te se lani možda previše trudio, nesvjestan učinka kostima i šminke, a ove je mnogo uvjerljiviji.

Jasniji jest i homor redateljski, a jedino što me nije baš ni ove godine oduševilo jest svirka uživo, ali čemu cjepidlačiti. Svi su bolji, Filip Šovagović kao Gonzalo sad je posve začudan, Dušan Gojić kao Alonso jest zbilja ne baš pametan vladar, Ružica Maurus kao Miranda sad je isto senzualnija i tako dalje i tako redom.

Sad je dakle ova predstava jedan solidan umjetnički proizvod koji privlači publiku. Igre nemaju smisla ako ne privlače publiku. A publike u Dubrovniku i cijelom kraju, da ne kažem povijesnoj Republici, znači od Mljeta do Prevlake, ima očito dovoljno. Sve kazališne predstave, čak i one koje nisu ovoliko rekao bih vizualno atraktivne, u Dubrovniku su ovo ljeto rasprodane.

Štoviše, nema ih dovoljno, ne predstava, nego njihovih repriza.

Vremena se mijenjaju, tako i publika, tako i položaj predstavljanja, kazališta u društvu, odnosno među ljudima. Sad je već posve jasno da vrijeme teatra zapravo tek dolazi. Ovolika potražnja za ulaznicma ne može biti rezultat samo bolje ponude, nego je posrijedi dublji osjećaj u ljudi da im u današnje vrijeme virtualna stvarnost oduzima, da tako kažem, kontakt sa živim svijetom, s drugim ljudima i da teatar postaje mjesto u kojem se slobodno može promatrati, pa i maštati, o tjelesnosti, o stvarnom postojanju "junaka" koji su eto zbilja "ljudi od krvi i mesa".

Predstava Oluja

Marko Ercegović/dlji/

Rasprodana je je ove godine bila i svaka izvedba Goldonijevih "Ribarskih svađa", nove predstave, a rasprodana je, manje-više, i svaka izvedba lanjskog hita, Vojnovićeva "Ekvinocija". Obje predstave režirao je Krešimir Dolenčić, čije je najvažnije postignuće što je promovirao nekoliko mladih glumaca i nekoliko glumaca na kraju mladosti kao ozbiljne umjetnike. Igre napokon imaju prepoznatljiva glumačka lica, kojima publika vjeruje.

Tako je zapravo svugdje na Jadranu pa i u unutrašnjosti ovo ljeto. Gdje god dođem, kazališne poredstave su rasprodane. Primjerice, u mojem Karlovcu gdje Zvjezdano ljeto nikad nije dalo više predstava za više publike. Svaki put je svaki stolac zauzet.

Kad je dakle posrijedi Dubrovnik, situacija je takva da bi svaka bolja predstava mirno mogla igrati i deset puta zaredom. Dokaz za to je recimo i jedna malena duodrama, "Mare i Kate", koju Doris Šarić Kukuljica i Nataša Dangubić igraju još od ljeta 2020. i svaki put su rasprodane.

Jasno je što publika traži. Nikakvo podilaženje, nego pametne predstave koje međutim ne glume da su pametnije od publike. Dubrovačka publika podnosi eksperiment, ali ne i da se eksperimentira s njom. Jedna od mudrijih odluka festivalske uprave jest da ne "nabija" cijenu ulaznica. Primjerice, za "Ekvinocijo", koji je najtraženija predstava, ulaznice se ovo ljeto prodaju po cijenama od 30 do 60 eura, s tim da domaći imaju znatan popust, svi stanovnici županije, poseban još popust imaju studenti, korisnici raznih kartica, sve skupa i do 40 posto, tako da se tjednima unaprijed rasprodanu predstavu ipak moglo pogledati za 20 eura. Inače, porcija lignji, par kolutića na tanjuru, na spomenutom Lokrumu stoji 26 eura.

Jedino što će se ubuduće morati promijeniti jesu glumački honorari. Nakon što smo mi novinari u prosjeku gurnuti ispod stranih radnika, na rubu su i glumci i upravo mi je neugodno da objavim za koliko igraju, čak bi im i najveći primitivac u Gradu možda ponudio više. Glumci iz ansambla Kazališta Marina Držića igraju pak, koliko sam upućen, "besplatno", budući da su inače na gradskoj plaći, a Dubrovačke ljetne igre su, dakle, gradsko poduzeće, kao i Kazalište Marina Držića. Što je u redu, ako ipak kakvu stimulaciju zasluže. Zapravo, nikad se za manje novca za umjetnike u Dubrovniku nije proizvodilo više umjetnosti za više publike i to po prihvatljivim cijenama. Jedino što se baš eto ne isplati jest glumiti na Igrama, sve suprotno nego što je bilo u "dobra stara vremena", kad su se o glumcima ispredale legende, plaćalo ih se kao nogmetaše, a publika je bila samo jedan dobrodošao dekor.