Ovogodišnji Festival svjetskog kazališta, koji se održava u zagrebačkom HNK, zatvorit će se predstavom “Richard III”. Riječ je o predstavi koju režira Thomas Ostermeier prema djelu Williama Shakespearea. Ovaj kontroverzni redatelj, inače i direktor jednog od najznačajnijih europskih kazališta, berlinskog Schaubühnea, uvijek izazove velik interes javnosti.
Nedavno je u Kini doživio cenzuru svojeg komada “Neprijatelj naroda”, koji je rađen prema motivima djela Henrika Ibsena. Cenzorskim škarama trebao je biti zahvaćen dio u kojem glumci direktno komuniciraju s publikom, raspravljajući o mnogobrojnim temama, među kojima je i demokracija. Međutim, na kraju komad uopće nije ni prikazan.
Cenzura
- Previše su se bojali reakcija na cenzuru, pa su ga radije skinuli s programa. Zbog toga je došlo do diplomatskih problema među našim zemaljama. Iskreno, mene je uopće iznenadilo što su nas pozvali. Mislim da su htjeli prikazati kako su liberalni, ali očito je da nisu prije vidjeli predstavu, nego samo naslov, i nisu znali sve o njoj, pa kad su vidjeli čega svega ima unutra, odustali su. Ima tu mnogo razgovora o demokraciji, direktne komunikacije s publikom, i to im je bilo problematično - otkriva nam Ostermeier.
Ljubitelj Shakespearea
Redatelj je trenutačno u Berlinu, gdje radi na novoj predstavi. Premda će se “Richard III.” moći vidjeti 28. i 29. rujna, Ostermeier ove godine neće doći na gostovanje. Riječ je o komadu premijerno izvedenom u veljači 2015. godine, a čijim je detaljima autor, istražujući, posvetio dosta vremena. Shvatio je fenomen uspješnih ljudi koji kad ostvare cilj, postanu nesigurni. Tako je i Rikard nakon osvajanja vlasti shvatio da je zapravo sam samcat i da nema pojma što činiti dalje.
Na scenu je Ostermeier doveo devet glumaca i bubnjara, koji se izmjenjuju u mnogobrojnim ulogama. Tipično je to za ovog redatelja koji voli raditi s ansamblom i nije veliki ljubitelj pristupa u kojem je glavna uloga najvažnija, a druge gotovo nevidljive. Komad je pisan u srednjovjekovnoj tradiciji pisanja, kad je bilo uobičajeno da glavni glumac kroz publiku ulazi na scenu. Međutim, ne zna se hoće li to i u Zagrebu biti tako: predstava je dosta gostovala, ali scene su u svakom gradu drukčije i sve se uvijek tome prilagođava. Tako da neke sitnice vezane uz ovu izvedbu ostaju tajne do zadnjeg trenutka.
“Rikard III.” je režiran kao studija ličnosti, a tako više do izražaja dolazi Lars Eidinger u glavnoj ulozi. Taj glumac našoj publici nije nepoznat - gledali smo ga upravo u Ostermeierovu “Hamletu”. Osim tog naslova, u Zagrebu smo mogli pogledati još tri predstave ovog redatelja: “Othella”, “Smrt u Veneciji” i “Brak Marije Braun”. Tijekom karijere se prilično bavio Shakespeareom. Zašto?
- Za mene je on najizazovniji autor, jer dok ga čitaš, tražiš i nalaziš stotine značenja. U svakoj je rečenici svaka riječ otvorena za istraživanje. Na svakoj probi pronađem nešto novo, jednako tako i u svakom čitanju. Istovremeno, Shakespeare daje veliku slobodu redatelju - tvrdi Ostermeier koji je velikim piscem fasciniran i zbog činjenice da on ne stavlja glumce na scenu, nego kreira priče koje možemo razumjeti. Tu je i još jedna važna stvar: kad se na scenu postavi neko klasično djelo, primjerice “Hamlet”, publika je sigurno već vidjela neku verziju tog djela i sadržaj predstave nije joj nov. To njemu kao redatelju daje priliku da bude novi interpretator.
Politički problemi
Ostermeier je poznat i po tome da se u svojim predstavama bavi političkim problemima. Trenutačno u kazalištu ima čak četiri produkcije u kojima se bavi političkim problemima suvremene Europe. Pokušava li promijeniti svijet kroz kazalište?
- Ne. Nema nade da bi se to moglo dogoditi. Promjena se događa na ulici, a ovo je kazalište. No, nadam se da je moj rad kontroverzan. Svijet je kontradiktoran i želim da mi teatar bude kontroverzan - kaže.
Poznat je po tome što dosta radi: samo ove godine na scenu postavlja tri nove predstave, a od toga je jedna uvijek po nekom novom dramskom tekstu. No, ne smatra da radi mnogo - riječ je o tempu koji mu odgovara. Ima i direktora koji rade više od njega, govori pomalo obrambeno kad ga pitamo je li to previše posla za njega. Sam bira tempo i ovo je onaj koji mu odgovara. A autori, zanima nas, kako bira čije će djelo postaviti na scenu?
- Sve je to instinkt. To je kao da nekoga pitaš zašto se zaljubio? To je samo osjećaj, nešto što se dogodi samo od sebe, ne možemo to racionalno objasniti. Odabir autora kod mene je proces ‘go with the flow’. Kad je riječ o suvremenim djelima, volim upoznati onoga tko je napisao djelo, no uglavnom se radi o trenutnoj reakciji na nešto - ističe.