KRITIKA NOVE PREDSTAVE

TOMISLAV ČADEŽ O ŽENI PAOLA MAGELLIJA Kazalište je onoliko više umjetnost koliko takozvanu stvarnost ne oponaša, nego izaziva

Marko Ercegović / Marko Ercegovic, Croatia

Slično kao Krleža, Kosor svoje rane komade ispisuje tako da su, za svoje vrijeme, neprihvatljivi domaćoj pozornici

Paolo Magelli pravi predstave visoke umjetničke razine. Kad je kazalište posrijedi, visoka umjetnička razina postiže se, ukratko, pobuđivanjem energije. Predstave u kojima glumci igraju tako kao da su "obični ljudi" zapravo su imitacija umjetnosti. Kazalište je onoliko više umjetnost koliko takozvanu stvarnost ne oponaša, nego izaziva, razlaže, izvrće, prokazuje. Kada je slabo, kazalište je tek bolje ili lošije posložena reklama za lakomislenost i zabavu. Kada je jako, ono je uznemirujuća akcija koja gledatelja vodi u povišeno stanje, rekao bih, introspekcije i fizičke promjene.

Predstava "Žena", koju je Magelli kreirao u zagrebačkom HNK, načinjena je od konstitutivnih elemenata dvije vehementne drame Josipa Kosora (1879. - 1961.), "Žena" (1911.) i "Cafe du Dome" (1918.), koje su redatelj i dramaturginja Željka Udovičić Pleština pretopili i prelili u nov oblik, uzimajući iz obje temeljni motiv, doživljaj žene kao nastavka muškarčeva ega, skrojivši od njih novu, funkcionalnu cjelinu.

Majmunsko nadmetanje

Kosor se u svojim tekstovima bavi modernim čovjekom, tobože uljuđenim, koji međutim zadržava stare prerogative majmunskoga nadmetanja. Majmunsko nadmetanje u moći, dokazivanje kao temelj kapitalističkog morala, on prelama kroza sudbinu žena. Kosorov muškarac slabić je koji svoje slabosti nije svjestan.

Limunka, 27-godišnja ljepotica koju bogatun muž Nebogić (simbolizam imena) gubi na kocki u dalmatinskom gradu, pošto je proćerdao u dvije noći cijelu imovinu, toga svoga nevoljenog supruga i njegova antagonista Udarića, isto bogatuna, prezire kao dečkiće ovisne zapravo o majčinoj sisi!

Svega nekoliko godina pošto je Freud objavio "Psihopatologiju svakodnevnog života" ili "Tri rasprave o seksualnosti", Kosor je već usvojio njegovu tezu o Edipovu kompleksu. More krvi svjetskih ratova pitanje je neiživljenosti takozvanog našeg građanina, kojega ni religija, ni novac, ni tehnički napredak ne mogu skloniti od njegove dublje, predatorske prirode.

Supstrat mračnog vremena

Slično kao Krleža, Kosor svoje rane komade ispisuje tako da su, za svoje vrijeme, neprihvatljivi domaćoj pozornici. Previše je tu likova simbola i likova karikatura e da bi se s njima moglo deklamirati, poučavati i poticati. Kosor je surov jer teži istinitom, a tu surovost ovdje su preuzeli ponajbolji glumci HNK da iz nje destiliraju jedan mračan supstrat jednoga mračnog vremena europskog, kad građanska klasa postupno tone u totalitarizam. Slično, uostalom, kako je i danas!

Marko Ercegovic / Marko Ercegovic, Croatia

Paolo Magelli (foto: Marko Ercegović)

Prostor za igru snovit je, nelogično razveden, a izvanredna scenografska rješenja skupine Numen i Ivane Jonke šire ga i u publiku. Iznad partera pruža se u dubinu, do loža na prvom katu, širok najlonski baldahin po kojem kapa voda ili se širi magla. To donosi uznemirujuće zvukove, neočekivanu smetnju i neočekivanu slutnju. Do konca ove dvosatne predstave prostor za igru širi se sve do stražnjeg zida pozornice, gdje osvanu svjetla pariška, a potom se raspuše, poput realiziranog tumora duše, golem oblak crnoga, neprozirnog najlona…

Taj uznemirujuć rast i širenje scenskog prostora prati jednako, rekao bih, valovita i detaljna glazbena priča skladatelja Artura Annecchina, a kostimi Lea Kulaša naglašavaju socijalni i simbolički poredak među akterima. Mnogo još detalja uvezuje prizore, glumaca koji sviraju ili se prave da sviraju, ljudi u crnom i ljudi u crvenom.

Marko Ercegovic / Marko Ercegovic, Croatia

foto: Marko Ercegović

Ženski su likovi objekti, a muški su likovi pretendenti, rekao bih. Među glumcima briljira prije svega, u prvom dijelu, Livio Badurina kao Nebogić, koji daje jednoga, rekao bih, princa taštine i slabića u istoj osobi. Sekundira mu ovaj put zbilja neobuzdano dijaboličan Milan Pleština, kao kibicer prigodna prezimena Ostrvić.

Lana Barić kao Limunka prkosna je, ali ujedno i pasivna. Nju pogoni jedan iznuđen sarkazam i uzaludna lucidnost. Nikša Kušelj kao Udarić donekle je previše samoljubiv, transparentan, no i on daje veliku energiju. U drugom dijelu, koji se događa među boemima u pariškoj kavani, najviše prostora među muškim likovima dobio je i iskoristio Goran Grgić, kao Amerikanac, simbol zdravlja i bogatstva, brutalan, naivan i zdravog osmijeha…

Lana Barić i ovdje je, u ulozi Dame, objekt požude, ali i simbol prevrtljivosti muško-ženskih odnosa. Ponešto pada njezina igra u odnosu na prvi dio, ali ostaje uvjerljiva. Mnogo je ovdje manjih muških i ženskih uloga, ali bitnih, igraju ih koncentrirano prije svega glumice, najčešće ustrojene kao verzija kora: Petra Svrtan, Iva Mihalić, Jelena Perčin, Dora Lipovčan, Ana Begić Tahiri

Izdvajamo